Iz povijesti župe

      O crkvi Pohoda Marijina na Baškim Oštarijama se u Ljetopisu župe Baške Oštarije (Kapucinski samostan u Karlobagu) prema zapisima njezinih župnika može se pročitati:Selo Oštarije (valjda od talijanske riječi ostaria = pristanište, krčma), je gorsko selo na klancu Velebita na nadmorskoj visini od 956 m, na mjestu gdje se Velebit dijeli na južni i sjeverni dio (južni seže od Zrmanje do Oštarija, a sjeverni od Oštarija do Vratnika nad Senjom). Oštarije je na silu utemeljio bivši vojnički erar na pola puta između Karlo-Baga i Gospića da bude sklonište putnicima na putu k moru i u unutrašnjost, jer bi se mnogi putnici zimi smrzli na Velebitu, budući da od Brušana do Karlobaga nije bilo ni kuće, niti kakve kolibe.

Do utemeljenja današnje župe sva sela, inače starija od Oštarija (Crni Dabar, Došen-Dabar, Došen-Duliba, Došen-Plan, Konjsko, Kučište, Ledenik, Ravni-Dabar, Rujica-Plan, Sušanj), kao i ona koja su nastala u isto vrijeme ili mlađa (Polje Oštarijsko, Rakita, Ripište, Stupačina i VrhTakalica) spadala su pod župu Karlobag. Godine 1807. ova sela su objedinjena u novu župu sa sjedištem u Ledeniku. Župno sijelo je 1820. preneseno u Oštarije. U Ledeniku se još mogu vidjeti ostaci crkve koja je tamo bila. Župne matice se vode od 1801.

Oštarske je kuće većinom sama država podigla, te su skoro sve zidane od kamena, niske i duguljaste, te "šimlom" pokrivene. Za vrijeme cara Ferdinanda I. 1845. prošla je nova cesta od Gospića do Karlobaga, pa su se oko ceste počele zidati kuće. Kada je probijena cesta, narod se i sam doseljavao iz obližnjeg Podgorja, jer je uvidio da se uz postojeći promet na cesti može postizati dobra zarada. Početkom 20. stoljeća Oštarije su imale oko 300, a cijela župa oko 2.000 katolika. U selu je 1889. utemeljena osnovna škola, u koju su djeca hodila s udaljenosti od 2 do 3 sata. Zbog velike udaljenosti i snijega uvedeni su za djecu zimski praznici u siječnju i veljači.

Još u prošlom stoljeću bilo se uobičajilo, a zadržalo se sve do Drugog svjetskog rata, nedjeljom i blagdanom posjećivanje crkve s dolaskom na vrelo Ljubicu, gdje se mladež zabavljala sviranjem i pjesmom, a nakon toga se odlazilo na misu. Naime, prije rata u Baškim je Oštarijama postojalo "Hrvatsko tamburaške društvo" koje je utemeljio učitelj Vodopivec. Pamti se i to da je u prvom svjetskom ratu ondašnja austrougarska vlast naredila da se skinu crkvena zvona radi njihova prelijevanja u oružje. Uporni žitelji uspjeli su spasiti jedno zvono, dok su dva odnesena.
S velikim poštovanjem Oštarci se sjećaju župnika Žagara, koji je cijeli radni vijek, kažu 35 godina, proveo u njihovu mjestu. Kada je umro, pokopan je u mjesnom groblju iza crkve. Na dan njegova pokopa 3. 10. 1936., bila je takva snježna oluja da na sprovod nisu mogli doći ni žitelji iz obližnjeg Stupaćinova, a kamoli oni iz Gospića i drugih mjesta.

Godine 1855. počela se uz cestu graditi današnja crkva dimenzija 11x26 m. Dovršena je za tri godine. Župna kuća se počela graditi 22. 7. 1861, te dovršena 5. 10. 1861. Novi veliki oltar i ostali namještaj postavljen je u crkvi sv. Elizabete 9. 2. 1866. za vrijeme župnika Bonaventure Kertizze.

Još je Franić spomenuo (Franić, D. S gjacima. Tuzla 1901.) da je visoka crkva izložena vjetru i nevremenu upravo s istoka otkuda dopiru najveći udari bure.
U proljeće godine 1943. talijanski su zrakoplovi napali Baške Oštarije i bombardirali crkvu. Ostale su samo zidine između kojih su narasla velika stabla. Za sasvim smanjeni broj žitelja (godine 1988. samo ih je pedesetak), njihovi župnici, a to je fratri iz Karlobaga, imaju svakih 15 dana misu u kapeli uz crkvu.
Godine 1987. Austrijanci su u dogovoru s crkvenim vlastima počeli graditi novi župni stan na prostoru između kapele i ceste. Neposredno pred Domovinski rat stavili su i crkvu pod krov te je posve opremili oltarima i vitrajima. Danas se uz crkvu nalazi biskupijski pastorali centar.

Iz povijesti župe

      Nakon oslobođenja od Turaka 1689. u Bilaju je sagrađena manja crkva na čast sv. Leopolda, zaštitnika tadanjeg cara. Oko 1710. sagrađena je nova crkva i posvećena sv. Jakovu apostolu. Današnja crkva sagrađena 1848.
     Na brežuljku u središtu današnjega Bilaja nalaze se ruševine srednjovjekovnoga grada Bilaja. U ratu Francuske, Rusije i Rajnskog saveza protiv Austrije general Marmont je krenuo iz Dalmacije kroz Liku s namjerom da preko Slovenije prodre do Beča. Nakon zaštitničkih borbi kod Gračaca, krajiški Opservacioni korpus pod zapovjedništvom pukovnika Rebrovića sukobio se s Francuzima 21. i 22. svibnja 1809. godine kod Bilaja. Na župnoj crkvi u Gospiću postavljena je memorijalna ploča (R. Frangeš - Mihanović) poginulima u toj bitki.
     Dne 11. rujna 1991. pobunjeni Srbi su zapalili crkvu. Od inventara nije sačuvano ništa, čak ni zvona. Ubrzo (28. listopada) granatiran je i župni stan. Bilaj je mjesec dana bio u potpunom okruženju. Branilo ga je 30-ak hrabrih bojovnika. 15. rujna 1991. je deblokiran. Prva crta bojišnice nalazila se na brdu Medovača. U selu Bilaj je, u odnosu na broj ljudi, poginulo najviše djece u Hrvatskoj. Ginuli su uglavnom u topničkim i minobacačkim napadima.
      Zalaganjem župnika vlč. Stjepana Zebe koji je i u najtežim trenucima ostao u svojoj župi, obnovljena je crkva i župni stan. Svake godine se u spilji pored crkve održava sveta misa u spomen na ratne dane.
      Župa Bilaj danas broji 250 stanovnika (110 obitelji), gotovo 100% katolika. U prošloj godini bila su svega 2 krštenja, a pokopa 5. Djece od prvog do osmog razreda ima 25. Na području župe boravi više romskih obitelji, koje se također drže katoličkih običaja.

Senjsko modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić na području svoje biskupije godine 1807 promaknuo je 51 kapelaniju u župna središta. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije promaknuta je u župna središta 31 kapelanija. Među njima i župa Brušane koja sa Rizvanušom čini jednu cjelinu.

Predturska crkva sv. Martina bila je po oslobođenju Like od Turaka ruševina. Krajem 17. stoljeća ovdje se spominje nova crkva sv. Martina biskupa što je dokaz da je selo bilo brzo naseljeno.

Brušane su sve do 1807. bile kapelanija i filijala smiljanske župe. Kapelanijom Brušane upravljao je župnik iz Novog.

Od 1759. do 1807. selo je kao kapelanija imalo svoga kapelana u mjestu. Prema najnovijim istraživanjima Brušane su 1789. bife filijala gospićke župe Navještenja BDM.

Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan. Zapaljene crkvene objekte do dolaska župnika Josipa Kapša nitko nije obnavljao.

Prošle 2006. godine vlč. Nikola Turkalj novčanom pomoći Gospićko-senjske biskupije i vjernika podigao je na crkvu sv. Martina novi toranj kakav je bio prvotni i pokrio ga bakrenim limom.

Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, šuper, Tonković i Župan.

 

Brušane - povijest Brušane su prastaro velebitsko naselje smješteno na 586 m nad morem u dolini zvanoj Dugopolje uz prometnicu koja iz Ličkog polja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. Tom se cestom od starine, već u doba Rimljana odvijao živ trgovački promet između Vegiuma - Baga i ličkog zaleđa.

Cijeli kraj obiluje bujnom šumskom vegetacijom i izvorima zdrave vode, među kojima su osobito poznati: Rimsko vrelo, Pavlinovo vrelo, Košna voda, škvadra i Zobine. Rimsko vrelo obnavljano 1936. atraktivno je i za današnje turiste, ali ga treba renovirati uz popratne sadržaje.

 

Od kuda ime Brušane? Brušane su dobile ime po brusu koji se izrađivao od tamnocrvenog kamena brusilovca kojim obiluje okolno područje osobito Brušanska Kosa. Pretpostavlja se da je uz taj trgovački put u staro vrijeme postojala barem jedna manufakturna radionica u kojoj su izrađivani brusovi što su ih trgovci u prolazu otkupljivali i drugdje prodavali. Osim brusova tu su se još u 19. stoljeću izrađivala mlinska kola za kućne žrvnje.

Rizvanuša leži na 550 m nad morem. Ponekad se smatra posebnim selom ponekad brušanskim zaseokom. Oba su mjesta prostorno povezana.

Ime naselja potječe od nekadašnjeg turskog feudalnog gospodara Rizvan age Senkovića koji je stolovao u Novom. Taj je aga sagradio u Gospiću na obali Novčiće kulu Senkovića koja je začetak današnjeg Gospića.

Brušane i Rizvanuša su arheološki neistražene. Jedini pretpovijesni nalazi s toga područja su dvije japodske fibule - kopče i pinceta kojih je bilo mnogo na cijelom ličkom i znatno širem području od Italije do Slovenije, od Like do Slavonije. Najčešće su bile u upotrebu u 5. st. prije Krista.

Značajno je da je povijest godine 1411 zabilježila prisutnost i djelovanje otaca pavlina u Brušanima. Tu su oni imali svoj samostan kao i u Donjem Zažićnu - Donjem Pazarištu Njihovo postojanje i djelovanje na području današnjeg Gospićkog dekanata u ovim župama spominje i Juraj Kocijanić u opširnoj povijesnoj studiji „Pape i hrvatski narod" (str. 234).

Pravila Pavlinskog reda odobrio je papa Ivan XXII godine 1318. Red Pavlina u Mađarskoj osnovao je ostrogonski kanonik Euzebije. U Hrvatsku su došli 1240.

Svojim vjerskim, kulturnim i rodoljubnim radom mnogo su doprinijeli svekolikom napretku hrvatskog naroda. Hrvatski su velikaši bogato darivali njihove samostane. Pred turskim nadiranjem pavlini su se sklanjali na sigurnija mjesta na našem priobalju.

 

Brušane u vrijeme turske okupacije Tijekom turskih osvajanja brušanski je kraj ostao bez svoga stanovništva. Turci su njime vjerojatno zagospodarili 1527. Obilje paše i vode koristili su i Turci i novonaseljeni Vlasi iz Novoga i okolice za ispašu brojne stoke. Turci su u brušanskoj dolini imali utvrdu s posadom koja je trebala sprječavati upade Hrvata Bunjevaca i uskoka iz Podgorja.

Crkvu sv. Martina Glavinićev opis Like iz 1696. godine spominje kao ruševinu. Srednjovjekovno naselje Brušane bilo je kmetsko i granično selo Ličke župe.

Od istjerivanja Turaka Brušane su i Rizvanušu naselili hrvati Bunjevci i nekoliko obitelji Primoraca i Gorana .Kraj je Turcima oteo knez Jerko Rukavina 1685.Za zasluge naseljavanja Baga, Smiljana i okolice sa sinom Nikolom dobio je veći dio zemlje u Brušanima te u Brušanima naselio desetak obitelji iz Brod Moravica.

Brušane su zajedno s Rizvanušom od 1746. godine potpale pod 11. smiljansku satniju odnosno Ličku pukovniju sa sjedištem u Gospiću. U mjestu je stalno boravio krajiški natporučnik za kojega je 1765 sagrađen časnički kvartir ( natporučnička postaja ). Iste je godine sagrađen i carski žitni magazin da narod ne strada od gladi u slučaju slabog uroda ili rata.

Karolinška cesta Gospić-Bag koja prolazi kroz Brušane građena je za vrijeme kralja Karla ( 1711-1740).. Po naredbi cara i kralja Josipa II. novu cestu Gospić - Karlobag gradio je 1787. major Filip pl. Vukasović stvorivši od Karlobaga glavnu izvozno-uvoznu luku za ličke proizvode. Istu je cestu krajiška vlast odlučila poboljšati jer je bila prestrma.Nova je cesta s brojnim serpentinama građena od 1844. do 1850. pod upravom majora Knežića i časnika Kekića.

Godine 1850. društvo za povjesnicu jugoslavensku pod vodstvom Ivana Kukuljevića Sakcinskog provelo je anketu o povijesnim podacima, između ostalih i Brušana. Anketne listiće ispunio je opširnim odgovorima nepoznati brušanski župnik koji piše da „ovdje nema po ledinama razvalina nego samo takozvana stara crkva„. Opisujući doseljavanje Brušanaca pod vodstvom Jerka Rukavine i naseljavanje drugih obitelji, nastavlja: „ Kada je pošli kroz Dugopolje cesta našinjena u Bag tada je po višoj zapovijedi prinesena amo crkva, župnik i selo, a onamo u starom selu ostale su razvaline same i pokapališće (groblje)".

Brušane su nakon razvojačenja Vojne krajine 1881. ostale u sastavu Općine Smiljan do paleža zgrade Općine 1942.

Velebitski ustanak u Brušanima Deset godina ranije, 7. rujna 1932. u Brušanima se dogodio Velebitski ustanak. Te noći pred vrata žandarske postaje podmetnut je pakleni stroj čija je eksplozija trebala dići na noge seljake velebitskih sela i Podgorja, uzbuniti Hrvatsku , odjeknuti Jugoslavijom i Europom, upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, poslije atentata Puniše Račića, poslije šestosiječanjske diktature 1929 i mnogih drugih diktatura srpskih.

Godine 1959. odmah po dolasku na ovaj teren župnik Josip Kapš poduzima sa svojim vjernim suradnicima obnovu crkava. Prva je u obnovi bila crkva sv. Martina u Brušanima. Stavljena je pod krov 1962 uz velike poteškoće i ometanje UDB-e. Svi poslovi bili su završeni do sv. Roka 1962.

U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski je ustanak dobio na povijesnoj važnosti jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše.

Vlč. Marko Cvitković, župnik Brušane, 3. kolovoza 2007. (Literatura: Knjiga Ane Tomljenović: SMILJAN i okolica - Bužim, Trnovac i Brušane; Juraj Kodjanić: PAPE i hrvatski narod.)

Bužim se 13 km sjeverozapadno od Gospića duboko uvukao u obronke Velebita i smjestio se na 578 m nad morem. Bogat je izvorima zdrave vode koja teče iz 23 vrela. Sva se ta vrela slijevaju u potok Bužimčicu, a Bužimčica u Bogdanicu, te ova opet u Novčicu.
U Bužimu je pronađena sjekira iz 12. st. prije Krista, iz kasnog brončanog doba.
Najstariji stanovnici Bužima bili su ilirski Japodi. U srednjem vijeku kraj su naselili Bužani, snažno hrvatsko pleme koje je osim Bužima naselilo još neka mjesta u Hrvatskoj i BiH. Ime je dobilo po Bugi jednoj o sestara koje su po predaji s sedmoro braće (Kosenc, Lovelos, Klukas, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga) iz Crvene Hrvatske doselili u našu domovinu.
Kasnije se središte Buške župe premjestilo u Potorjan – pod Toranj – u današnjoj Aleksinici gdje su se zbog dobre ceste održavali sajmovi i uredili sudovi.
Župa Bužim spominje se prvi put u dokumentu od 8. srpnja 1071. kad ju je kralj Petar Krešimir IV. dodijelio rapskom biskupu. Spominje se i 1111. godine u povelji kralja Kolomana kojom se potvrđuje pripadnost Rapskoj biskupiji, te na Splitskom saboru 1185. Župa Bužim spominje se i u 13. stoljeću. Kad je u predturskom razdoblju prestao biti župno (županijsko) središte Bužim je postao plemićka utvrda koju su u 19. stoljeću proučavali naši povjesničari Ivan Kukuljević Sakcinski i Dragutim Hirtz.
Ovaj je ustanovio da se i danas zapažaju ruševine grada Bužima koji narod zove gradina, a leže na šumom obrasloj glavici koja dominira cijelom dolinom. „Na njezinoj zapadnoj strani na kamenitoj ploči samo vrhunca vide se ostaci grada u obliku pravilnog pravokutnika, slično rimskim kastrumima, s temeljima četverokutnih tornjeva na jugozapadnim ćoškovima i ostacima kvadratične, snažene branič-kule na sjeveroistočnom uglu, vjerojatno najstarijeg dijela čitave građevine. Sa zapadne strane grada na povelikoj ravnici, stajala je nekada crkva iz koje je na odlomljenom dijelu neke nadgrobne ploče zabilježio Kukuljević glagoljicom ispisanu 1405. godinu. Akademik Branko Fučić smatra da je natpis pogrešno pročitan. Ako se isti tekst okrene, umjesto godine 1405. čitaju se VELI.
Prije turskih osvajanja Bužim je pripadao plemićima Herendićima koji su pred turskim osvajanjima izbjegli u Pokuplje. Za turskih osvajanja Bužim su naselili muslimani i pravoslavni Vlasi koji su u povlačenju otišli prema Bosni.
Za vrijeme Turaka Bužim je bio u posjedu age Zenkovića. Poslije Turaka Bužim su naselili Hrvati Bunjevci. Za Vojne krajine potpao je pod 11 smiljansku satniju.
Godine 1807. na crkveno pravnom području bužimska je kapelanija uzdignuta na razinu samostalne župe. Dvjestotu obljetnicu ustanove župe proslavili smo 2007. godine.
Crkva sv. Terezije Avilske sagrađena je godine 1889. dok je sarija crkva bila udaljena tek kilometar od današnje na mjestu zvanom crkvina uz put što vodi u Kalinovaču i Pazarišta.
Na kamenoj ploči uklesanoj u zid kraj glavnog oltara čitamo da je „Ova crikva građena kad je vlado papa Lav XIII., car Franjo Josip I., biskup Jure Posilović posveti crkvu u Bužimu 7. 7. 1890. g.“
Godine 1967. crkvu u Bužimu obnovio je župnik Josip Kapš novčanim donacijama iseljenih župljana u prekomorske zemlje i zapadnu Europu.
Od neugašene svijeće izgorio je 14. 8. 2006. glavni oltar Sv. Terezije Avilske izgrađen u tirolskoj školi sa kipovima sv. ćirila i Metoda, dok je oltar sv. Vida suzaštitnika župe ostao neoštećen. Kipove sv. Terezije i sv. Metoda obnovio je i repliku oltara izradio restaurator Vinko Martak iz Cirkvene kraj Vrbovca.
Župljani su osobito iseljeni u Gospić i okolicu imali razumijevanja i ljubavi za svoju crkvu te je novčano pomagali prema svojim mogućnostima.
Pred nama je zadatak da prezidamo podnožje oltara, poravnamo pod u crkvi, saniramo pokrov crkve i oluke, pristupimo izradi novog stropa i oluke, pristupimo izradi novog stropa od gipsanih ploča, krečenju i oslikavanju unutrašnjosti crkve i saniranju fasade.
Bužim Vidovo 17. 6. 2007. o 200. obljetnici utemeljenoj župe Bužim.
Vlč. Marko Cvitković (1944.-2008.)

HRVATSKI BAN JOSIP JELAčIć BUŽIMSKI
– u povodu 150. obljetnice smrti (1859. – 2009.) 
Hrvatski ban Josip Jelačić (1848. – 1859.) je najslavniji i najomiljeniji ban u hrvatskoj povijesti. Osnovni je razlog tomu što su u «proljeće naroda», kako se naziva g. 1848., kada su svi europski narodi stvarali svoje nacionalne programe i tražili njihova rješenja, i Hrvati, pod Jelačićevim vodstvom, pozivajući se na već svoju tisućljetnu državnost te na povijesno i prirodno pravo, ustali u obranu svoga suvereniteta, ali i zagovarajući slobodu i ravnopravnost svih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Prilike u kojima su se Hrvati našli g. 1848., kada je revolucionarni val u čitavoj Europi pomeo sve sustave nametnute europskim narodima g. 1815. voljom sila pobjednica nad Napoleonovom Francuskom (Engleska, Pruska, Rusija, Habsburška Monarhija), ne u duhu modernih i suvremenih težnji nego u okviru oživljavanja starih monarhijskih sustava i kada su se Hrvati, bez vlastitih nacionalnih pa i bez obrambenih institucija, našli na udaru hegemonističke velikomadžarske težnje s programom stvaranja Velike Madžarske od Karpata do Jadrana, negirajući sve narode u tom području.
 U svim tadašnjim političkim i revolucionarnim previranjima, organiziranjima i djelovanjima u otporu madžarskom posizanju za Hrvatskom, Jelačić je obnašao središnju i glavnu ulogu. čim je postao banom prekinuo je sve državno-pravne veze s Madžarskom, među prvima u Europi ukinuo je kmetstvo u Hrvatskoj i tako pridonio pravednijem rješavanju socijalnoga pitanja, sazvao je Hrvatski sabor i posebno se založio za organizaciju banske vlasti i vojno-sigurnosnih institucija, a na madžarske ratne prijetnje odgovorio je ustrojstvom hrvatske narodne vojske.
 Upravo, pod Jelačićevim je vodstvom, hrvatski narod g. 1848. stvorio obrambene institucije i vojsku s kojom je, kad nisu uspjeli pregovori s Madžarima o mirnom rješavanju spora ustao u obranu domovine, koncem kolovoza 1848. oslobodio Rijeku, u početku rujna 1848. odbacio neprijateljeve oružane snage s granice na Dravi, oslobodio Međimurje, a potom rat prenio na protivnikovo područje. U tom ratu Jelačić se je iskazao kao veliki strateg i kao zapovjednik s velikim operativnim iskustvom. U Jelačićevoj vrhovničkoj civilnoj i vojnoj osobi g. 1848. ujedinjene su hrvatske zemlje od Boke kotorske, Dalmacije, Primorja i Rijeke do Mure, Drave, Dunava i Zemuna.
 I kad je g. 1849. završio rat, a u Monarhiji zavedeni apsolutizam i centralizam odnosno ukinute nacionalne samouprave postignute u proljeće g. 1848., Jelačić se je protivio takvoj politici bečkoga dvora. Nastojao je što više sačuvati stečene hrvatske autonomne slobode, zalagao se za srpsku autonomiju u Banatu i Bačkoj i da Slovaci dobiju svoju samoupravu. Upravo i jedino njegovim zalaganjem koncem g. 1849. potvrđeno je priključenje Međimurja Hrvatskoj oslobođenoga g. 1848., usprkos centralističkoj politici da nametne njemački jezik, u Hrvatskoj je hrvatski jezik ostao službenim, grad Zagreb je g. 1850. ujedinjen u jedinstvenu općinu i time su mu postavljeni temelji modernoga grada, g. 1851. u Zagrebu je radom počelo Hrvatsko narodno kazalište i time je Zagreb postao prvim kulturnim središtem hrvatskoga naroda, g. 1849. Josip Juraj Strossmayer postao je đakovačkim biskupom, a time i mecenom hrvatske kulture, prosvjete i znanosti, g. 1852. Zagrebačka biskupija uzdignuta je na stupanj nadbiskupije čime je Crkva u Hrvata postala neovisna od madžarskoga utjecaja itd. Jelačić je za svoga banovanja općenito mnogo pridonio razvoju moderna gospodarstva, cestovnih i željezničkih prometnica, školstva i prosvjete, sudstva i uopće kulturnoga života u Hrvatskoj. Zapravo, ukupnim djelovanjem Jelačić je u okviru prilika svoga vremena učinio sve za bolji razvitak Hrvatske i upravo su njegovim zalaganjem u vrijeme njegova jedanaestogodišnjega banovanja u Hrvatskoj su uspostavljeni svi politički, kulturni, crkveni i gospodarski odnosi koji su u drugoj polovini XIX. stoljeća poslužili kao osnova razvoju moderne hrvatske nacije i Hrvatske kao jedne moderne europske države.
Hrvatski krajiški rod Jelačića posebno je u Lici nazočan već stoljećima. Od oko 1500. godine Jelačići su vlasnici četverokutne utvrde Bužim nedaleko od Gospića. Po toj tada dosta značajnoj utvrdi, dužine 39 metara i visine 24 – 30 metara, Jelačići, pa i ban Josip Jelačić, svom prezimenu dodavaju pridjevak Bužimski odnosno izraz kojim naglašavaju da su od Bužima. Svaku prigodu, pa i ovu, treba iskoristiti i ukazati na značenje roda Jelačića koji su stoljećima u hrvatskom narodu obnašali vrlo odgovorne i značajne uloge. To posebno zaslužuje ban Josip Jelačić koji je kao nijedna povijesna osoba ušao u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda, ali i kao zagovaratelj ravnopravnih naroda i u kolektivno pamćenje drugih europskih naroda, posebno slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji.
Dr. sc. Anđelko Mijatović

Kao naselje pod današnjim imenom Gospić se spominje 1604., a Nenad Moačanin našao je u turskim izvorima iz 1574. god. podatak o Gospojinu selu koje je nastalo na zemljištu koje je pripadalo porušenoj Gospinoj crkvi.Godine 1749., izgrađena je crkva na čast sv. Ivana Nepomuka. Ta crkva je 1781. srušena, a izgrađena je nova stotinjak metara dalje u pravcu Kaniže. Crkva sv. Ivana Nepomuka bila je sjedište vojnog kapelana. Značenje joj je poraslo 1746. kada je Gospić izabran za središte Ličke pukovnije.U opisu crkvenih prilika 1768. stoji: Gospić je vojna kapelanija sv. Ivana Nepomuka uspostavljena na početku naseljavanja Like oko 1690. godine. Visoko dvorsko povjerenstvo iznijelo je 1767. godine mišljenje da bi središte župe trebalo prenijeti iz Novoga u Gospić, zajedno sa župnikom i kapelanom, s čime se složio tadašnji biskup. Ovo mišljenje je ostvareno 1769. ili 1780. godine.1783. izgrađena je u središtu Gospića crkva posvećena Navještenju Marijinom i sv. Josipu. Dva pokrajna oltara bila su posvećena sv. Franji, odnosno sv. Jeronimu. Godine 1789. župa broji: «Ukupno 950 duša, ne računajući časnike i stražare, mladež koja iz okolnih naselja dolazi u školu, ne računajući također ni brojne bolesnike u bolnici, ni zatvorenike u zatvoru.» 15. rujna 1991. crkva je zapaljena. Budući da je nadsvođena, dosta je toga u unutrašnjosti ostalo, i tek poslije stradalo jer se nije moglo odmah postaviti krov kao zaštitu od oborina. 25. svibnja jubilejske 2000. godine papa Ivan Pavao II. proglašava je katedralom i prvom crkvom novoosnovane biskupije. Krajem 2007. započeli su radovi na sanaciji dotrajalog krovišta katedrale, a početkom 2008. počelo je sondiranje poda katedrale radi izgradnje kripte za pokop biskupa.

Upravlja fra Jakov Prcela, OFM Split.

Gračac je na 560 m nadmorske visine.
Pripada Zadarskoj županiji.

Arheloška nalazišta u okolici ukazuju na postojanje naselja u pretpovijesnom periodu (halštatko) i rimsko doba. U srednjem vijeku Gračac se spominje kao utvrđeni grad u posjedu Ivana Karlovića; od 1527. do 1687. je pod vlašću Osmanlija. U izvještaju 1700. predlaže se da se ovdje podigne posebna župa jer je predio udaljen od matice u Lovincu. 1715. sagrađena je ondje župna crkva sv. Jurja. Benzoni 1733. kaže da je u Gračacu filijala livinačke crkve, koju treba popraviti. 1808. podignuti i obnovljeni oltari. Ponovno je crkva temeljito obnovljena osamdesetih godina XIX. stoljeća. U Domovinskom ratu pobunjeni Srbi su crkvu lakše oštetili, a inventar su opljačkali.

Ministar razvitka i obnove dr. Jure Radić i provincijal franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita fra Jure Brkan zajednički su 27. kolovoza 1999. u Gračacu postavili temeljni kamen za novi franjevački samostan. Ondašnji župnik je bio fra Ivan Savić. Tada je u Gračacu bilo 4.500 katolika, prognanika iz BiH koji su se na službu Božju okupljali u kinodvorani.

 

      Upravlja fra Branimir šegota, OFM Split
Ričice su na 571 m nadmorske visine.
Pripadaju Ličko-senjskoj županiji.

Crkva sv. Marije Magdalene sagrađena je 1795. Župno središte je ondje od 1790. Crkva je preuređena 1811. i obnovljena 1969. Spomenik je kulture. Pripadnici srpskih pobunjenika i Jugoslavenske narodne armije crkvu su spalili 1991., a kapu zvonika uništili. Većina ljudi je izbjegla. Župom je iz Lovinca upravljao fra Ivan Savić.

Fra Ante Josip Tomičić rođen je 1901. godine u selu Razbojne, župa Ričice, nedaleko od Gračaca. U 17. godini doživio je snažan Božji zahvat, koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. 1919. godine ulazi u kapucinski red. Kroz pune 22 godine ponizno je skupljao milodare za gradnju crkava, samostana i sjemeništa. Godine 1947. dolazi u riječki samostan, gdje kroz 34 godine vrši službu sakristana i vratara. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, pa se smatrao počašćenim što u njezinoj crkvi vrši službu sakristana. Iscrpljenog bolešću sestrica smrt ga je pohodila 25. studenog 1981. godine u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Fra Ante nije za života plijenio poglede ljudi spektakularnim nastupima, nego poniznim i jednostavnim življenjem evanđelja. Trenutno traje prikupljanje materijala za proces beatifikacije.

 Prije najezde Turaka Smiljan se smjestio na zapadnom rubu Ličkoga polja, podno brda Krčmara, na 773 m nad morem. Sastoji se od osamnaest raspršenih zaselaka (Baćinac, Bogdanić, čovini, Debelo Brdo, Dražica, Kolakovica, Kovačevići, Ljutača, Milkovića Varoš, Miljača, Miškulin Brdo, Podkrčmar, Rastovača, Rastoka, Rosulje, Smiljan, Smiljansko Polje, Vaganac).

Od arheoloških nalaza na području Smiljanskoga Polja je nađen mač iz 16. stoljeća prije Krista. Najstariji stanovnici smiljan su bili Japodi, zatim Rimljani te srednjovjekovni Hrvati, Turci, Vlasi, Srbi, Hrvati Bunjevci i Hrvati iz Hrvatskog primorja.

U predtursko doba na području Smiljana bilo je nekoliko crkava. Crkva sv. Marije Magdalene sa gostinjcem. Sagrađena je 1185. Bila je duga 18, a široka 10 m. Godine 1411. crkvu i gostinjac dijelovima svoga posjeda obdaruju knezovi Kurjaković. Godine 1484. spominje se i poseban duhovnik hospitalske crkve „Domin Mihovil špitaljski". Crkvom i hospitalom su upravljali redovnici. Hospital je pružao usluge prenoćivanja putnika, trgovaca, činovnika i sudaca koji su trgovali i sudili u Tržiću, današnjem Pazarištu.

Crkvu sv. Marije Magdalene zapalili su Turci 1535. u crkvi su bile nadgrobne ploče. Na pločama su bili glagoljski latinski napisi iz 12., 13. i 14. stoljeća. Te su ploče i ostalo klesano kamenje pri gradnji crkve BD Marije Karmelske upotrijebili novonaseljeni Hrvati Bunjeevci poslije oslobađanja Like od Turaka. Još i danas na ulazu u Smiljansko groblje nalazi se kamenica (rimska žara) na koju je uklesana godina 1464. i križ.

Druga srednjovjekovna crkva bila je u Malom Vekavcu posvećena sv. Nedjelji (Gospojini). Treća crkva se nalazila istočno od brda Bogdanića. Prema mišljenju konzervatorice Anđele Horvat jedna se crkva nalazila kod Obljajca u Rastoki, druga u Selištu ili na Krčmaru kako dokazuje smiljanksi župnik Jure Kovačević iz 1850. godine. Isti župnik tvrdi da je postojala crkva i na Kolakovici. Današnje samostalne župe Bužim i Trnovac bule su kapelanije župe Smiljan.

  Poslije oslobađanja od Turaka

Poslije oslobađanja Like od Turaka sedam bunjevačkih obitelji godine 1691. sagradilo je drvenu crkvicu u kojoj je misio lički misionar pop Marko Mesić kojemu je bilo najvažnije „pojti graditi živu Crkvu knjigom i molitvom, a caru služiti britkom sabljom".

Drvenu crkvu iz 1696. zamijenila je novosagrađena crkva koju su Bunjevci sagradili 1707. od klesanoga kamena dopremljenoga u 350 vozova od ruševne crkve i gostinjca sv. Marije Magdalene kod Mandinca. Crkva se već 1708. spominje ako župna. Posvetio ju je 1723. biskup Pahmajević. Kaže da se na oltaru nalazi prekrasna slika Gospe Karmelske. Godine 1733. spominje se da su zidovi na nekim mjestima ispucali pa je opasno da se obruše. Župni stan liči više na štalu. Smiljan 1752. ima 862 vjernika. Ova crkva izgorjela je na Božić 1862. do zapaljenih svijeća.

 

Današnja crkva Gospe Karmelske

Današnja crkva BDM Karmelske sagrađena je 1864. Gradnja je crkve počela 5. rujna 1859. za župnika Tome Jeličića. Prilikom gradnje srušila se volta ispod glavnog oltara. Trebalo je sve ozidano srušiti i ponovno početi zidati. Druga gradnja crkve dovršena je 10. kolovoza 1864. Posvetio ju je 17. kolovoza 1864. biskup Vjenceslav šoić.

Nad ulazom u crkvu stoji spomen ploča s natpisom: „Pod Franjom Josipom I. carom austrijskim i kraljem ugarskim i hrvatskim, državnim troškom i žrtvom puka smiljanskoga sagrađena bi ova župna crkva BD Marije od Karmela za Tome Jelčića mestnog župnika godine 1864."

Iznad vrata sakristije druga je spomen ploča s natpisom: „Ovu novosagrađenu crkvu smiljansku BD Marije od Karmela posvetio je presvijetli gospodin biskup Dr. Vjenceslav šoić dne. 17. mjeseca kolovoza 1864. Stavio Tomo Jeličić mestni župnik."

U crkvi su sporedni oltari posvećeni sv. Ani i sv. Antunu Padovanskom.

Sliku BD Marije od Karmela na glavnom oltaru poklonio je Franjo Bach glavni zidar grobljanske kapelice Bezgrešnog Začeća od BDM. Ova kapelica sagrađena je 1863. godine.

 

Iza Drugog svjetskog rata

Partizani su na Gospu Karmelsku 1942. zauzeli obje škole, općinu i župni stan. Uslijedilo je žalosno razdoblje Drugog svjetskog rata sa partizanskom etikom i ponašanjem u kojemu je u Smiljanu zamro vjerski život.

Župnik Josip Kapš 1963. godine počinje obnavljati crkvu Gospe Karmelske u Smiljanu. Isti je župnik uz pomoć vjernog puka godine 1971. sagradio na groblju u Rosuljama kapelu Srca Isusova a godine 1976. sagradio kapelu sv. Ivan Krstitelja na groblju u Smiljanksom Polju ugradivši u nju nešto kamenja od porušene crkve sv. Ivan Krstitelja na Velebitu iznad Medaka, a u iskopani „zdenac života" izlio je također nešto vode zahvaćene u Velebitu.

U zadnje pod vodstvom vlč. Marka Cvitkovića u župi su elektrificirana zvona, stavljeni su na crkvu novi hrastovi prozori, nova vrata i stepenište do kora.

Za 2006. godinu statistički podaci su: 627 stanovnika, 620 katolika, 195 obitelji, 2 krštenja, 7 prvopričesnika, 15 krizmanika, 11 djece od 1. do 8 razreda, 2 vjenčanja, 19 pokopa.

Među 51 kapelanijom koju je senjsko modruški biskup Ivan Krtitelj Jažić 1807. promaknuo u župna sjedišta nalazi se i župa Trnovac. Trnovac se smjestio uz najniže obronke Velebita u krškom polju 571 m nad morem, sjeverozapadno od Gospića, na zapadnom rubu Smiljanskog Polja. Od Gospića je udaljen 11 km, od ceste Gospić - Karlobag oko 3,5 km. Obiluje šumom i vodom.Najpoznatija vrela na trnovačkom području su: Bukovac i Crno vrilo.

Da je Trnovac bio naseljen još u pretpovijesno doba svjedoči arheološki lokalitet Jozgina pećina iz srednjeg brončanog doba. Nalazi se u zaseoku Brkljačići. U njoj su otkriveni ognjište, dosta keramičkih fragmenata i brojne životinjske kosti.Arheolozi tvrde da je pećina služila za stanovanje.

Pećinu je u proljeće 1980 otkrio speleolog Z. Krivošić. Sustvno je istraživanje provedeno 1981. kada su pronađeni fragmenti velikih posuda, šalica, tanjura, zdjela, lonaca i manjih amfora.

Godine 1840. u starom grobu pokraj ondašnje crkve pronađeni su predmeti iz japodskog doba: fibula za naočale, pojasna kopča, i oglavlje od brončanog lima. Oglavlje je bilo tipično pokrivalo za glavu japodskih žena Trnovac je u doba srednjovjekovnih hrvatskih vladara pripadao župnom gradu, sjedištu Ličke župe koje je bilo u širokoj Kuli, a kasnije u Počitelju. Držali su ga plemeniti jobagioni koji su sagradili crkvu čije crkvište postoji još i danas.

Za vrijeme Turaka Trnovac su držali Turci iz Ličkog Novog. Njihova je bila i utvrda na brdu Kosa koja je trebala sprječavati upade Hrvata Bunjevaca iz Podgorja. Poznato je da je knez Jerko Rukavina iz Baga sa svojim Bunjevcima preko Baških Oštarija ušao u Liku i zaposjeo 1685. godine Brušane i Rizvanušu, a 1686Trnovac, Smiljan i Bužim. Njegova se obitelj naselila u Trnovcu.

Jerko i njegov sin Nikola dobili su od austrijske carske vlasti za zasluge oko nastanjivanja tih mjesta poveći dio zemlje u Brušanima, manji dio u Bužimu. U doba uprave Jerkova sina Nikole godine 1705. riješen je problem ljetne i zimske ispaše na Velebitu.

Trnovac se spominje i godine 1733. u izvješću smiljanskog župnika šime Zdune kada je crkva u Trnovcu bila filijala smiljanske župne crkve B D Marije od Karmela. Srednjovjekovna povijest Trnovca kao ni susjednih ličkih mjesta nije istraživana. Godine 1777. u knjizi „Geographische und historische Beschreibung „pisac Vukasovich iznosi da je „Trnovac stari burg nedaleko kojega se nalaze različiti minerali."

U doba Vojne Krajine Trnovac je bio u sastavu 11 smiljanske satnije od njezina osnutka 1746 do razvojačenja 1880. i u sastavu smiljanske općine do njezina paleža 1942.
Krajiško povijesno razdoblje obilježile su trnovačke obitelji R u kavi ne i Pa ve l ići čiji su potomci na bojnom polju stjecali i plemićke povelje. Sačuvan je popis trnovačkih Rukavina i Pavelića koji su bili časnici u Ličkoj graničarskoj regimenti od 1746. do 1861. Njih 34 Rukavine i 10 Pavelića. Trnovac je ušao u povijest kao zavičaj slavne obitelji Rukavina te mjesto u kojem je rođen, živio i bio ubijen narodni zastupnik HSS Karlo Brkljačić -Kacan žrtva starojugoslavenskog velikosrpskog režima. Svoja sjećanja na politička događanja i život u Trnovcu od 1932. do iza poraća objavio je mještanin ugledni prvak HSS Ante Pavelić.

Trnovac je 1789. bio filijala župe Navještenja B D Marije u Gospiću. Nakon izgona Turaka 1688. doselilo se u Trnovac 56 osoba iz Primorja u 10 obitelji. Njih su pasterizirah naizmjence župnik iz Novog i onaj iz Smiljana. Župa Novi imala je lokalnog kapelana u Trnovcu. S vremenom se znatno povećao broj stanovnika pa je lokalna kapelanija u Trnovcu 1807. podignuta na razinu župnog središta. Novu župnu crkvu u Trnovcu počeli su graditi 1879, a bila je dovršena i posvećena 1881. S vremenom je, osim župne crkve sv. Nikole sagrađena i kapelica Majke Božje od Sedam žalosti. Trnovac je godine 1850. u svojih osam zaselaka - Brižik, Debelo Brdo, Guste, Jadovno, Murjanovica, Novoselo, Privija, Podoštra - imao u 111 kuća 1007 stanovnika. Prema crkvenoj statistici Trnovac je godine 1938/1939 imao 1199 prisutnih i 118 privremeno odsutnih katolika izvan države. Nikada više toliko nije imao.

Crkvište srednjovjekovne crkve u Trnovcu svjedoči o organiziranom vjerskom životu prije turskih osvajanja. Nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. Trnovac je pripao smiljanskoj župi. Smiljanski župnik šime Zduna godine 1733. opisujuću stanje smiljanske župe piše da župa Smiljan ima filijalnu crkvu u mjestu zvanom Trnovac koja osim zidova ništa drugo nema , a nema ni neke nade da bi se ona mogla povratiti u prijašnje bolje stanje jer je ovaj narod s jedne strane siromašan i oskudan, a s druge tvrdoglavo uvjeren kako su zidovi dovoljni da se unutar njih može prikladno boraviti.

Dolaskom vic. Josipa Kapša za župnika 1959. u teško razdoblje poslije II. svjetskog rata i komunističkog totalitarizma crkva i župni stan se počinju obnavljati, ali i graditi novi vjerski objekti. Kapš je prvi put došao u Trnovac 15. rujna 1959, a sa stvarima se doselio 4. listopada 1959. i tu je ostao do smrti 26. listopada 2006. Jedini namještaj u stanu bio mu je krevet bez slamarice i bez prozora. Već godine 1963. Kapš je uspio na crkvu staviti novu drvnu građu i pocinčani lim. Nabavio je i zvono za župnu crkvu. U domovinskom ratu 19. studenog 1991. crkva je raketirana iz aviona JNA. U granatiranju je oštećeno krovište i kip sv. Nikole na glavnom oltaru. Ranjen je i gospićki župnik pop Mate Pavlić. Za obnovu crkve zauzeo se građanski odbor za obnovu crkve, ličko-senjski župan Ante Frković, Matija Karakaš, r. Frković, iseljeni Hrvati iz Kanade i drugih dijelova svijeta. Vlč. Josip Kapš je obnavljao ili iznova gradio nekoliko vjerskih objekata na području Trnovca. Kapela Marije Pomoćnice kršćana na Jadovnom njegovo je djelo. Gradio ju je od 1963. do 1967. sa svojim vjernim župljanima. Kip Marije Pomoćnice darovale su Vera i Rina Mesić udane u Italiju.

Ove je godine (2007.) osnovana udruga „ Jadovno"koja je obnovila kapelu Marije Pomoćnice kršćana, uredila okoliš, sagradila stepenice do ceste, rasvijetlila prostor, asfaltirala dio ceste, zasadila cvijeće, očistila izvore, uredila šetnice i biciklističke staze. Blagdan Marije Pomoćnice svečano smo proslavili ove godine sv. Misom i pjevanjem zbora iz Sigeta. Poslije mise KUD-ovi iz L. Lešća, Perušića, Gospića plesali su i pjevali, a bilo je i štandova raznih rukotvorina. Likovni umjetnici odradili su također svoju likovnu koloniju.

Djelo vic. Kapša je i velebni križni put koji je podizao od 1963. do 1967. od crkve sv. Nikole do Gospe Žalosne. Svaka je postaja kapelica. Kapš je i oko crkve sv. Nikole podigao četiri kapelice za tijelovsku procesiju. Istih godina je obnavljao kapelu Žalosne Gospe (krov, prozori, vrata, ograda, stepenice, betonska staza produžena do izlaska na gornju cestu).
Danas u župi Trnovac živi u 65 kuća oko 195 katolika sa slijedećim prezimenima: Baričević, Barišić, Bogeljić, Brajković, Brkljačić, ćaćić, Devčić, Jelinić, Jurković, Karakaš, Marković, Milković, Pavelić, Rukavina, SenzeJ, šuper, Tomljenović, Udorović, Vujnović, Zupčić, Žarković.
Gospić, 24. kolovoza 2007. vlč. Marko Cvitković

Upravlja fra Branimir šegota, OFM Split.Sveti Rok je na 576 m nadmorske visine.
Pripada Ličko-senjskoj županiji.

Izvjestitelj 1700. govoreći o Lovincu kaže da se preko rijeke nalazi jedna crkva. To će biti crkva sv. Roka. Sadašnja crkva je izgrađena 1763, 1790. je postala župnom, a godine 1804. je posvećena. Obnovljena je 1969. godine. Do 1961. naselje se zove Sveti Rok, a onda do 1991. samo Rok.
Pobunjeni Srbi su crkvu bombardirali i spalili, kapu zvonika uništili i opustošili groblje. U predvečerje 24. rujna 1991. Hrvati iz Sv. Roka i Lovinca su ostavili svoje domove i pobjegli pješke preko Velebita spašavajući živu glavu od četnika i dojučerašnjih susjeda Srba. Na svoja razrušena ognjišta vratili su se tek nakon „Oluje“. U spomen na tu tužnu noć koju su prenoćili u Velebitu i na + fra Ivana Savića svake se godine u rujnu sastaju u Kneževićima na Velebitu. Egzodus Lovinčana i Svetoročana poklopio se s danom kada su zrakoplovi JNA napali centar Vinkovaca kazetnim i fosfornim bombama i projektilima s kemijskim oružjem, a jedinice JNA i Crne Gore napadale Dubrovnik.

Povijest župe Palanka

Palanka-5 Područje Zrmanje poznato još od Rimljana. To je najjužnija točka Like, sa starohrvatskim gradom Zvonigrad (danas ruševina). Zrmanjsko područje se nalazilo na tromeđi (Triplex Confinio) Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Turci su Zvonigrad osvojili 1522/7. i držali ga do sve do protjerivanja 1683/5. godine. U novije vrijeme općina Zrmanja (1871. - 1955.) zauzima područje na jugoistoku Like.

Rimokatolička župa u Zrmanji - Palanki osnovana je 1807. godine, a crkva je sagrađena 1830. godine. Titular crkve i župe je: Rođenje Blažene Djevice Marije. Sazidao ju je župnik Marko Ivanović koji je tamo boravio 50 godina. Prema popisu stanovništva iz 1857. godine u zrmanjskoj kumpaniji bilo je 337 kuća i 4.630 žitelja. Od toga 95 rimokatolika i 4.535 pravoslavnih. Godine 1874. službu preuzima župnik Petar Uroda i ima 124 župljanina (Palanka 31, Popina l, Vrelo 12, Kom 45, Kuseč 37). Godine 1910. rimokatolička župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Zrmanji Palanka ima 18 obitelji. Prezimena: Sulentić, Ivanović, Lisica, Martinović.

Crkva je 1942. godine opljačkana i zapaljena, a ljudi već za vrijeme ustanka u srpnju 1941. protjerani ili poklani. Opljačkan i župni stan. Iz 1968. imamo zapis da još nekoliko katoličkih ognjišta ima u selu Duboki Dol. Zidine župne crkve su i tada stršile gole, a u zgradi župnog stana nalazio se jedan dobroćudni kršćanin. Župni su stan neki neupućeni ljudi počeli rušiti, ali je župnik vlč. Pećo Butković intervenirao kod općinskih vlasti i stvar je spašena. Isti je u Palanku dolazio 2-3 puta godišnje. Imao bi službu Božju. Od župnog stana danas su ostale samo zidine. Godine 1983. nadbiskup Pavlišić i spomenuti župnik Butković su obnovili crkvu te joj sagradili betonski krov. (Vidi: Dr. fra Petar Bezina, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1941.-1945. i 1990. - 1995.., Split 2003., str. 53-54)

Od 1828. župnik Marko Ivanović; 1874. župnik Petar Uroda; 1878. investitura župnika Grunhuta; 1895. upravitelj Danijel Žubronić; 1898. Marušić; 1901. administrator Danijel Žubrinić; 1902. administrator Ivan Dujam; 1905. Ivan Dobrila imenovan administratorom; 1909. Franjo Horvat imenovan administratorom; 1928. kninski franjevci zamoljeni da upravljaju župom; 1934. Mihelčić imenovan privremenim upraviteljem; 1935 Grgas privremeni upravitelj; 1936. Mimica upravitelj župe; 1938. župnik Dionizije Mimica; upravitelj vlč. Pećo Butković; fra Ivan Savić; fra Mato Matić; fra Jakov Prcela.