Ogulinski dekanat ima površinu od 1.196 km2 što je 15% cjelokupnog teritorija Gospićko-senjske biskupije, odnosno 2% državnog teritorija. Na tom prostoru prema župnim podacima živi 23.647 stanovnika. Od tog broja katolika je 20.009, što je 30% stanovništva u biskupiji.

U Gospićko-senjskoj biskupiji ogulinski dekanat nalazi se na njezinom sjeverno-zapadnom dijelu, u Karlovačkoj županiji. Smjestio se između Riječke i Zagrebačke nadbiskupije. Omeđen je na zapadu Gorskim kotarom, na sjeveru Pokupljem, a na jugoistoku Kapelom.Ogulinski dekanat čini 16 župa: Cerovnik (Uzašašće Isusovo – upravljan iz Oštarija), Generalski Stol (Sv. Antun Padovanski – župnik p. Branimir Trusić), Mrežnički Brest (upravljan iz Generalskog Stola), Josipdol (Sv. Josip - župnik vlč. Ilija Janjić), Lešće na Dobri (Sv. Juraj mučenik - župnik vlč. Željko Kuten), Lipa (Sv. Nikola Biskup - župnik vlč. Mate Pavlić), Modruš (Presveto Trojstvo – upravljan iz Zagorja), Ogulin (Sv. Križ - župnik mons. Mr. Tomislav Rogić), Ogulin II (Bl. A. Stepinac – župnik fra Marijan Jelušić) Oštarije (Uznesenje BI. Djevice Marije - župnik p. Ivan Podgorelec), Plaški (Sv. Ana - župnik fra Slavko Antunović), Saborsko (upravljano iz Plaškog), Tounj (Sv. Ivan Krstitelj - župnik fra Slaven Mijatović), Tržić-Kamenica (Sv. Mihovil Arkanđel, upravljano iz Tounja), Trošmarija (Bl. Dj. Marija Utješiteljica – upravljano iz Lešća) i Zagorje Ogulinsko (Sv. Juraj mučenik - župnik vlč. Željko Blagus).     

U Domovinskom ratu su stradali neki sakralni objekti: crkva u Saborskom srušena je do temelja, a ona u Cerovniku bila je pogođena. Sad su svi sakralni objekti najvećim dijelom obnovljeni i među najljepšima su u cijeloj biskupiji (2006. se obnavljalo čak 10 sakralnih objekata u dekanatu).     

Katolički živalj ovog dekanata svoju je vjeru živio dosta čvrsto i u komunističkom sustavu kad je bila učestala ateizacija. U najvećem jeku ateizma i komunizma u Ogulinu se na kraju ponoćke pjevala Lijepa naša. Puk u ogulinskom dekanatu rado hodočasti u bliža i dalja marijanska svetišta među kojima se ističu Oštarije („Velika Maša“ s oko 5.000 hodočasnika) i Trošmarija (na „petrovsku nedjelju“). U godini Velikog jubileja 2000. dekanat je hodočastio u senjsku katedralu - više od 1.000 osoba, a iste godine na Tijelovo je održan dekanatski Euharistijski kongres. Misu je predvodio apostolski nuncij u RH mons. Giulio Einaudi u nazočnosti više od 2.000 vjernika.     

U ogulinskom dekanatu ima 15 svećenika, od kojih su 10 župnici. U dekanatu je 7 biskupijskih i 8 redovničkih svećenika, te jedan časni brat redovnik (cistercit). Živućih svećenika rodom iz ogulinskog dekanata je 9. Djeluje 5 časnih sestara: tri su časne reda Srca Isusova (Ogulin i Lipa) i dvije sestre milosrdnice Sv. Vinka (Ogulin).     

Kao prvi suradnici svećenicima i časnim sestrama spominju se vjeroučitelji kojih u dekanatu ima 8. Od 2007. u dekanatu djeluje 10 župnih animatora koji pomažu u organiziranju župnog vjeronauka i rada s mladima, te pišu za list Zov i sudjeluju u uređivanju radio emisije koja je na programu Radio Ogulina svake subote u 12 sati.    

Sve župe oformile su župna pastoralna i ekonomska vijeća, nakon izbora u prosincu 2006. godine. Ovisno o veličini župe svuda postoji pjevački zbor ili barem manja grupica koja započinje pjevanje. Svaka župa ima nekog orguljaša: časnu sestru ili laika. Ministranti u dekanatu od 2007. imaju malonogometnu ligu s 14 ekipa u kojima igra preko sto ministranata. Gotovo u svim župama postoje i redoviti čitači u bogoslužju. Dakako, ne smije se izostaviti ni mežnjare koji marljivo vode brigu o pojedinim crkvama.    

U dekanatu je razvijeno izdavaštvo: župa Generalski Stol i Mrežnički Brest izdaju mjesečnik Obraćenje, u kojem se pojavljivao i Lipski listić, župe Lešće i Trošmarija povremeno izdaju svoj Glasnik, kao i župa Zagorje (Kolišće), a župa Modruš godišnjak s istim imenom. Župa Lipa ima godišnjak Lipska panorama. Župa Sv. Križ ima mjesečni bilten, dok sve župe zajedno sudjeluju u stvaranju ZOV-a koji izlazi dva puta godišnje kao list dekanata. Uredništvo biskupijskog lista za mlade OSVIT također je u Ogulinu.    

U dekanatu djeluju različite katoličke udruge i pokreti: Križari (osobito aktivni u Ogulinu, Josipdolu i Lipi), Hrvatski katolički zbor MI, FRAMA (u župi Ogulin II i Plaškom), molitvena zajednica u kapeli Krista Kralja (Ogulin II), Udruga Hrvatskih katoličkih muževa (iskazala se pri gradnji kapele u ogulinskim Procama), Udruga udomitelja Drvo života, Caritasov dom za stare i nemoćne „Biskup Srećko Badurina“, Obiteljsko savjetovalište (od 2002.), udruga Oda prijateljstvu (pomoć obiteljima s bolesnom djecom), Festival duhovne glazbe Tonkafest, Dobrotvorna podupirajuća društva, Katolički skauti.    

Dobra je suradnja s udrugama proizašlima iz Domovinskog rata, Lovačkim društvom, Gradskom limenom glazbom, Frankopanskom gardom, se Pučkim otvorenim učilištem kroz manifestaciju Advent u Ogulinu, Učeničkim domom u Ogulinu i drugima.

Upravlja: p. IVAN PODGORELEC iz Oštarija
Kapele: Sv. Antun Pad. (Vojnovac); Srca Isusova i Marijina (na groblju)
Nadmorska visina: 300 m.
Župni podaci za 2007.:283 katolika, (333 stanovnika), 3 krštenih, 3 prvopričesnika, 21 djece od 1.-8. razreda,0 vjenčanja, 6 umrlih, 85 obitelji (blagoslov).

Cerovnik je selo i župa kraj Modruša, općina Josipdol. Nakon što je otklonjena turska opasnost počela su ondje brojnija useljavanja i formirana je zajednica vjernika. Najprije je osnovana lokalna kapelanija koja je pripadala modruškoj župi, a 1790. i samostalna župa sa sjedištem u Cerovniku. Osim Cerovnika, župi pripadaju i sela Munjava, Trojvrh i Vajin Vrh.
Župna crkva Uzašašća Gospodinova sagrađena je 1843. Srbi su je zapalili 1941. zajedno s obližnjom kapelicom Majke Božje. Poslije II. svjetskog rata mještani su na mjestu kapele tri puta podizali križ, koji su tadašnje vlasti uporno uklanjale. Crkva je obnovljena 1964. Uz crkvu je dograđen župni stan. U Domovinskom ratu dvije granate su probile zid od strane Vojnovca, a fasada je bila oštećena od gelera, kao i župni stan. Oštećena je i crkvica na groblju. Kapelica je obnovljena 1996. godine. U Vojnovcu se nalazi kapela sv. Antuna Padovanskog.

Župna crkva je sa četvrtastim zvonikom u osi pročelja, prostranom lađom i polukružnim svetištem. Svetište je odvojeno lukom i popločeno mramorom, a na novom oltaru je slika Uzašašća. Ispred svetišta su kipovi Majke Božje i sv. Ane. Na zidu pjevališta je slika sv. Leopolda, na zidu crkve je križni put, a kod ulaza je drveni kip sv. Antuna i raspelo. Jedino nisu obnovljene orgulje, a prijašnje su zapaljene. Poluokrugli lučni prozori su od obojenog stakla.

Godine 1915. župa je brojila 1.536 katolika, 1939. nešto manje od 2.000, 1974. tek 460, a prema zadnjem popisu 1991. broj se spustio još niže (oko 300).

Adresa: Generalski Stol 3047262 Generalski Stol
Tel. i fax. 047/861-302
Žk: p. BRANIMIR TRUSIć
Kapela: Sv. Mihovil (Erdelj); Sv. Nikola T. (pred crkvom).
Nadmorska visina: 195 m.
Podaci za 2007.:1.505 katolika, (1.526 st.), 8 krštenih, 14 prvopričesnika, 14 krizmanika, 130 djece 1.-8. razreda, 4 vjenčanja, 35 umrlih, 502 obitelji (blagoslov).

Predturska crkva na području današnjeg Generalskog Stola spominje se u Lipovcu. Godine 1790. iz župe Lešće izdvojena je župa Erdelj, a od 1829. župno sjedište je u Generalskom Stolu. U Edelju se već 1722. spominje kapela na čast sv. Mihovila. Godine 1743. se spominje da je drvena i trošna, pa je biskup zabranio u njoj održavati bogoslužje.

Crkva u Generalskom Stolu sagrađena je 1829. na povišenom platou i posvećena sv. Antonu Padovanskom. Puk je 1867. skupio dovoljno novaca za kupnju orgulja. Crkva je jednobrodna s pročelnim četvrtastim zvonikom ispod kojeg je ulaz u crkvu. Polukružno svetište odvojeno je lukom od broda crkve, stropovi su polukružni i oslanjaju se na pilistare između kojih su visoko postavljeni prozori. U crkvi je drveni oltar sv. Antuna s kipovima sv. Petra i Pavla. Bočni drveni oltari posvećeni su Bogorodici i Srcu Isusovu. Uz propovjedaonicu je kamena krstionica, a kod ulaza drveni kip sv. Josipa i slika suzaštitnika župe sv. Antuna Pustinjaka (koji se ovdje naziva i sv. Antun od blaga i ljetine). Kipovi sv. Antuna Padovanskog i Srca Isusova stari su preko sto godina.

Ispod crkve je kapelica koja je starija od crkve i posvećena nepoznatom svecu. U njoj je slika prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića. Župa povremeno tiska list „Obraćenje“. U župi od 2008. godine djeluju oci cisterciti.

Adresa: Karlovačka 4947303 Josipdol
Tel. i fax.: 047/581-118
Žk.: vlč. PETAR šPORčIć
Kapele: sv. Katarine (Viničica)
Nadmorska visina: 300 m.
Podaci za 2007.: 1.390 katolika, (1.498 stanovnika), 19 krštenih, 19 prvopričesnika, 151 djece 1.-8. razreda, 7 vjenčanja, 29 umrlih, 367 obitelji (blagoslov)

Josipdol je smješten uz staru Jozefinsku cestu. U predtursko doba mjesto se zvalo Ivanočići, nakon toga Munjava (po rječici koja tuda protječe), a poslije posjeta cara Josipa II. 1775. dobiva po njemu današnje ime. Crkva je prostrana jednobrodna građevina izgrađena 1785. (posvećena 1786.) u klasicističkom stilu s češkim (oslikanim) svodovima i pravokutnim odvojenim svetištem. Neobarokni glavni oltar sv. Josipa je iz 1897. Uz sv. Josipa na njemu su i kipovi malog Isusa, sv. Petra i Pavla. Desno je oltar Majke Božje, a lijevo sv. Valentina. Bočni prozori su 1973. dobili vitražne slike sv. Katarine i sv. Antuna. U unutrašnjosti je pjevalište s orguljama iz 1906. godine. Sakristija je smještena lijevo od svetišta. Na pročelju okrenutom prema istoku je niski četvrtasti piramidalni zvonik.

Kapelica sv. Katarine nalazi se na brdu Viničica. Prostor je bogato arheološko nalazište iz 9. stoljeća prije Krista s ostacima japodske utvrde na gradini Metulum. Tuda je prolazio važan rimski put od Senja prema unutrašnjosti Hrvatske. Vjerojatno su temelji kapelice iz predturskog doba. Narod je 1689. sagradio drugu kapelicu na istom mjestu. Godine 1943. je bombardirana, a 1990. mještani su je ponovno izgradili. Unutrašnjost je u drvu. Na glavnom oltaru je slika sv. Katarine naslikana na staklu. Uz glavni oltar su kipovi sv. Ilije i Luke.

Adresa: Gorinci 247262 Generalski Stol
Tel. i fax.:047/861-200
Žk.: vlč. ŽELJKO KUTEN
Kapele: sv. Ivan Krstitelj (Umol), sv. Križ (Grabrk)
Podaci za 2006.: 580 katolika, (587 st.), 4 krštenih, 4 vjenčanja, 12 umrlih, 145 obitelji (blagoslov kuća)

Župa vuče korijene još iz 14 st. U blizini crkve je poznato antičko nalazište, termalno lječilište, rafting i turizam na rijeci Dobri. U župi se 1722. nalazi 8 kapela i ima 2.000 ljudi za ispovijed i pričest. Poznat je Urbar župe Lešće iz 18. stoljeća gdje su popisana sva sela koja pripadaju župi s obiteljima, porezne obveze, crkvena zemljišta. Od župe Lešće nastat će (1792.) dvije nove župe: Lipa i Generalski Stol, te (1807.) Perjasica (Brest) i Otok (Trošmarija).

Nema podataka kad je izgrađena sadašnja barokna crkva sv. Jurja. To je jednobrodna građevina s ulazom kroz pročelni zvonik s pjevalištem. Na glavnom oltaru je slika sv. Jurja, koja se u lipnju zamjeni slikom Srca Isusova. Lijevo i desno su oltari posvećeni sv. Josipu i Milosrdnom Isusu. U desnoj kapeli je oltar sv. Valentina s kipovima sv. Blaža i sv. Antuna, a u lijevoj je oltar sv. Roka s kipovima sv. Petra i Pavla. U prostoru crkve su još kipovi Bogorodice i bl. A. Stepinca. Tu je propovjedaonica i zastave sv. Jurja i sv. Valentina. Iznad sakristije je crkveni muzej. Na pročelju je ploča s natpisom o obnovi 1992. radom i marom župljana iz domovine i Kanade, te župnika don Željka Kutena. Župni stan je izgrađen 1742., te u novije vrijeme temeljito obnovljen i dograđen.

Tiska se i Glasnik župljana Lešća i Trošmarije.

Još 1558. spominje se u Grabrku crkva sv. Marka (u nekim prijepisima stoji sv. Marije). Sad je u Grabrku crkvica sv. Križa. U Umolu se nalazi kapela sv. Ivana Krstitelja.

Adresa: Lipa 1, 47261 ZvečajTel.: 047/866-160
Žk.: VLč. MATE PAVLIć
Kapele: Sv. Jelena Križarica (Vodena Draga)
Nadmorska visina: 163 m
Podaci za 2006.: 314 katolika (u Vodenoj Dragi 45), 3 krštenih, 4 prvopričesnika (2007.), 3 vjenčanja, 6 umrlih.

Župa Lipa je u predtursko vrijeme bila u sastavu Zagrebačke nadbiskupije. Potom do 1792. u sastavu Lešća. Crkva sv. Nikole biskupa izgrađena je 1861. na povišenom mjestu nedaleko od mjesnog groblja. To je prostrana jednobrodna građevina s ulazom ispod pročelnog zvonika. Na zvoniku su tri zvona, od kojih je srednje izliveno u čast 2000. godine Kristova rođenja. Oko slike sv. Nikole su kipovi sv. ćirila i Metoda. Prije ulaska u svetište su kipovi Srca Isusovog i Srca Marijinog. Bočno su dva oltara s pučkim slikama iz 1900. To su oltar sv. Antuna (dar iseljenika iz Amerike) s kipovima sv. Petra i Pavla i oltar Gospe Karmelske s kipovima sv. Lucije i sv. Apolonije. Desno na svetište nastavlja se prostorija sakristije, a lijevo od ulaza u crkvu je krstionica. Takozvani "gospodski" kor iznad sakristije potječe iz vremena kad je ovdje vladala plemenitaška obitelj Lovinčić (iz Lovinca) čiji se dvorac nalazi u mjestu.Iznad ulaznih vrata je slika Krista oko koje stoji natpis (u prijevodu): DOđITE K MENI SVI UMORNI I OPTEREćENI, JA ćU VAS OKRIJEPITI! Svake godine u nedjelju iza Gospe Karmelske (16. srpnja) slavi se blagdan "škapuljirovo". Zadnjih godina vlč. Mate Pavlić je temeljito obnovio župni stan. Isti objavljuje godišnjak Lipska panorama.

Povodom 325. oblj. izgradnje završena je 2008. obnova kapele sv. Jelene u Vodenoj Dragi: dovedena struja, elektrificirana zvona, stavljena dva vanjska reflektora, a 2007. je postavljen novi pod, obnovljeni kor i stepenice, te vrata i prozori.

Upravlja: vlč. ŽELJKO BLAGUS iz Zagorja
47303 Josipdol
Kapele.: sv. Antun Pa., sv. Nikola
Nadmorska visina: 400 m.

Podaci za 2007.: 415 katolika, (418 st.), 6 kršt., 1 prvop., 6 krizm., 2 vjenčanja, 5 umrlih, 114 obit. (blagoslov)Povijest Modruške župe seže u 813. i 823. godinu kada se naselje spominje u franačkim spisima, a u sastavu Gacke župe. Modruš je postao srednjovjekovni grad, koji knez Bartol Frankopan 1193. dobiva na dar od kralja Bele III. Sjedište biskupije 1460. iz Udbine premješteno je u Modruš. U to vrijeme je biskup bio Nikola Modruški, narodni preporoditelj i glagoljaš. Nakon stradanja 1493. Modruš se nije više oporavio. Po smrti Bernardina Frankopana (1530.) služio je za krajiške straže. Kada je nakon Bečkog rata postalo neopasno ondje stanovati, počinje naseljavanje modruškog kraja. Biskup Glavinić ga spominje 1695. i kaže da ima oko 300 duša.

Župna crkva Presvetog Trojstva možda je iz 15. st. ili je građena tek odlaskom Turaka. Obnavljana i dograđivana početkom 18. st., više puta pregrađivana, a danas ima oblik jednobrodne građevine sa zvonikom u osi zapadnog pročelja i četvrtastim svetištem, koje je odvojeno lukom. Zvonik nema sačuvanih građevinskih elemenata, niti njegov položaj u zgradi crkve upućuje na mogućnost postojanja bilo kakvog ranijeg zvonika. Glavni oltar je donesen iz ogulinske bolničke kapele ss. milosrdnica kad su ih komunisti protjerali iz bolnice. Na oltaru su kipovi Srca Isusova, sv. Josipa i sv. Antuna, a slika titulara je na bočnom zidu. Na pročelju crkve je 1996. postavljena spomen ploča Urbaru modruškom (1486.). Krov župne crkve obnovljen je tijekom 2007. i 2008.
Povremeno se objavljuje listić Modruš.

Nema župne kuće.
Upravlja: p. BRANIMIR TRUSIć iz Generalskog Stola
Kapele: sv. Juraj (Mateško Selo)
Nadmorska visina:  216 m.
Podaci za 2007.: 238 katolika, (238 st.), 1 vjenčanje, 7 umrlih, 97 obitelji (blagoslov 2005.)


Godine 1802. od župe Erdelj odvojena su sela Mrežnički Brest i Mateško selo te je osnovana nova župa. Nova crkva sv. Mihovila Arkanđela u Brestu sagrađena je 1892. uz pomoć trgovca Mile Matešića, a iste godine (1. 7. 1892.) posvetio ju je senjsko-modruški biskup Juraj Posilović. Matešić je sagradio i župni stan, a 1895. školu. Crkveni inventar i orgulje su kupljeni 1908. u Zagrebu.

Zvonik je 25 metara visoki barokni toranj s pjevalištem kroz koji se ulazi u jednobrodnu građevinu sa svetištem. Strop crkve je ravan, a bočni prozori su od obojenog stakla. Na glavnom oltaru je slika arkanđela Mihovila s kipovima sv. Augustina i sv. Benedikta. Slike križnog puta su iz 1919. godine. Ispred svetišta je kip Majke Božje Lurdske i oltar na kojem je kip sv. Jurja iz crkve u Mateškom Selu. U Domovinskom ratu obližnje stablo kruške je ublažilo razorno djelovanje srpske granate.

Crkva sv. Jurja u Mateškom Selu vjerojatno je najstarija crkva ogulinskog kraja. Potječe iz 12. st. i jedina je sačuvana sakralna građevina koja je proživjela turska razaranja. Smještena je u međuriječju Korane i Mrežnice i obiluje antičkim spomenicima. Ova je crkva bila župna sve dok nije izgrađena ona u Mrežničkom Brestu. Djelomično je oštećena u Domovinskom ratu. Zadnjih godina ju je država temeljito obnovila. često je dograđivana i preuređivana, ali joj je osnovni dio (izgrađen od rimskih sarkofaga) ostao nepromijenjen. Naime, antički kamenolomi u okolici proizvodili su sarkofage za ukop. U temelje crkve ugrađeni su poklopci sarkofaga, dok su sanduci korišteni za gradnju uglova crkve. Sadržaj grobišta u crkvi omogućio je određivanje starosti građevine.

Adresa: Gajeva 2, 47300 Ogulin
Tel. i fax.: 047/522-323
Žk.: mons. TOMISLAV ROGIć
Kp.: vlč. MARINKO MILIčEVIć
Nadmorska visina: 322 m.
Podaci za 2007.: 7.773 katolika, (9.973 st.), 85 krštenih, 95 prvopričesnika, 87 krizmanika, 740 djece 1.-8. razreda, 39 vjenčanja, 85 umrlih, 2.360 obitelji (blagosl.)

Stari grad Ogulin izgradio je Bernardin Frankopan početkom 16. st. Godine 1746. postaje taborište Ogulinske pukovnije, a 1873. i središte Ogulinsko-slunjskog okružja. Od 1886. do 1918. je sjedište Modruško-riječke županije.Gradnja župne crkve Sv. Križa započela je 1781. Prilikom posvete crkve 1793. župa je imala oko 2.800 vjernika. Svod crkve i propovjedaonica oslikani su prizorima iz evanđelja. A izradio ih je Ilija Ahmetov 1926. Tada su obnovljeni glavni i pokrajni oltari. Orgulje su postavljene 1903. (Heferer iz Zagreba), popravljene 1928., a 1946. im je nabavljen električni motor. Godine 1921. kupljena su nova zvona. Crkva je ponovno bijeljena 1935, potom 1959. crkva je temeljito obnovljena. Svetište crkve je obnovljeno 1998. godine. U svetištu se nalazi originalan svijećnjak za uskrsnu svijeću kojeg je izradila kiparica Mila Vood 1957. godine. Tad je (1998.) u crkvu uvedeno grijanje, izmijenjena električna instalacija i postavljen novi razglas. Staro zvono zamijenjeno je novim 2008. Uz crkvu je sagrađen današnji župni stan 1826. god., a sedamdesetih godina prošlog stoljeća dodana je i zgrada sa vjeronaučnim dvoranama. God. 1996. župni stan je spojen s dvoranom nizom prostorija.

Crkva sv. Jakova je među najstarijim crkvenim objektima na području Ogulina i datira vjerojatno iz 14. st. Nalazi se na istoimenom groblju. Najstariji očuvani dio građevine, istaknuti romanički četverokutni zvonik, zbog uskih prozorčića ima izgled kule i u prošlosti je služio za osmatranje. Crkva je bila župna do izgradnje kapele sv. Bernardina 1521., te do 1690. napuštena. Obnavljana je 1911. i tom prilikom su postavljene slike sv. Antuna i sv. Ane, rad slikarske škole iz Zagreba pod vodstvom Otona Ivekovića. Dvije manje slike iz 16. stoljeća prikazuju sv. Nikolu i Majku Božju.

U sklopu Frankopanskog kaštela izgrađena je 1521. kapela sv. Bernardina. Tu se obavljala župska služba Božja. Od 1883. kapela je napuštena, pretvarana u skladište i zatvor i sad ne služi u sakralne svrhe.

Na zapadnom dijelu grada nalazi se crkvica sv. Petra na istoimenom groblju. Izgleda da je nastala u vrijeme nastanka samog naselja koje se spominje u Urbaru modruškom (1486). pod imenom Suglice ili Zgulice. Crkva je proširena 1926. kada je izgrađen i zvonik, 1943. je stradala, a najnužniji popravci izvršeni su 1950. Novi krov je dobila 2007. i novu fasadu 2008. U crkvi se nalazi stari pravokutni kameni oltar i oltarska slika sv. Petra i Pavla. Svetište crkve ima trapezasti oblik. U prošlosti su u crkvi postojale grobnice, kojima danas nema tragova.

Kapela sv. Roka sagrađena je u slogu kasnog klasicizma 1840. god u ogulinskom Lomostu. Njezina izgradnja vezana je uz pojavu kuge i kolere u Ogulinu 1836. god. Ogulinaci su se tada zavjetovali izgrditi ovu crkvu na čast sv. Roka. Temeljitije je obnovljena 1908., potom 1946. nakon ratnih oštećenja, te u cijelosti 2007. godine. U unutrašnjosti crkve je zidani oltar sa svečevim kipom i slikom. U Lomostu od 1921. g. djeluje i Dobrotvorno podupirajuće društvo Sv. Rok, prepoznatljivo po svojim humanitarnoj i kulturnoj djelatnosti. U Lomostu je na antikni stup (pronađen 1920.) postavljen kip Majke Božje. Kip je 1929. pozlaćen, a 1991. opet obnovljen.

Crkva sv. Ante Padovanskog u ogulinskom Hreljinu je prva novosagrađena crkva u biskupiji Gospićko-senjskoj. Blagoslovljena je i otvorena za bogoslužje 10. rujna 2000.

Kapela Gospe Lurdske podignuta je troškom župljana iz Amerike 1907. na putu prema sv. Jakovu. Temeljito je obnovljena 1935. U novije vrijeme izgrađena je kapela bl. A. Stepinca u Procama. Blagoslovljena je 3. 10. 2004. godine. Spomenimo i kapelicu sv. Ivana Nepomuka na Buhovniku. U Ogulinu i okolici ima još kapelica i „poklonaca“.

Samostan: Nova cesta 7, 47300 Ogulin
Tel. i fax.: 047/532-406
Žk. i gvard.: fra MARIJAN JELUšIć
Kp.: fra VICE BLEKIć
Kapele: Sv. Duha (Salopek Selo), Sv. Mihovila (Bošt)
Podaci za 2007.: 1.700 katolika, (2.010 st.), 19 kršt., 21 prvoprič., 18 krizm., 69 djece 1.-8. razreda, 8 vjen., 20 umrlih, 555 obitelji (blagoslov)

Prvi fratri trećoreci stigli su u Ogulin polovicom rujna 1937. godine. Kupili su kuću u Prapuću 7 koju su uredili za samostan s kapelicom Krista Kralja. Odmah po dolasku predloženi su za ispovjednike i duhovnike sestrama u banovinskoj bolnici u Ogulinu, gdje su do danas prisutni kao bolnički kapelani. U vrijeme II. svjetskog rata vode dječji konvikt. Do 1956. obavljali su u župi službu kapelana, a od 1943. do 1946. su vodili župu. Od tada u samostanu većinom borave tri fratra. Do 2005. upravljali su župama Tounj i Tržić-Kamenica, a jedno vrijeme i Plaškim.

U Ogulinu je 11. 10. 2001. ustanovljena nova župa posvećena bl. A. Stepincu i povjerena franjevcima trećorecima. Nedjeljne, svakodnevne mise i ostale pastoralne aktivnosti obavljaju se u potkrovlju Doma mjesne zajednice u Sabljak Selu. Gradi se nova crkva i pastoralni centar na području Kučinić Sela po nacrtu zagrebačkog arhitekta Ivana Antolića. Crkva je početa 2004. god. Radove vodi fra Marjan Jelušić, župnik.

Kapela sv. Mihovila nalazi se na raskršću u naselju Bošt, veličine 5x3 m. Sagrađena je troškom župljana u Americi 1909. Godine 1935. dograđen je toranj i stavljeno zvono.Kapela sv. Duha sagrađena je također troškom župljana koji su se odselili u Ameriku i to 1911. Nalazi se u Salopek Selu. Obnovljena je u potpunosti 1971/2. god. Između dva rata veoma se širila pobožnost sv. krunice. Tako je 1925. osnovana u Salopek Selu, u kapelici sv. Duha, Bratovština sv. krunice koja i danas djeluje. Kapela je temeljito obnovljena 2006. godine.

Adresa: Gospe od čudesa 7, 47302 Oštarije
Tel. i fax.:047/584-070
Žk.: p. IVAN PODGORELEC
Kapele: sv. Antun Pad., sv. Marko Križevčanin (Skradnik)
Nadmorska visina: 321 m.
Podaci za 2007.: 1.387 katolika, (1.422 st.), 15 krštenih, 23 prvopričesnika, 142 djece 1.-8. razreda, 10 vjenčanja, 21 umrlih, 473 obitelji (blagoslov)

POVIJEST SVETIšTA GOSPE OD čUDESA - Oštarije Ogulinske

Crkva i svetište Gospe od čudesa, jedno je od simbola hrvatske nacionalne i crkvene povijesti. Nažalost kao i tolika druga premalo je poznato i vrednovano u našem narodu. Svetište Gospe od čudesa sastavni je dio slavne i mučeničke povijesti drevne Krbavske biskupije i sednjovjekovnog, hrvatskog grada Modruša. Osim samoga mjesta, Modruš je naziv i za zemljopisni prostor sjeverno i istočno od obronaka Male i Velike Kapele, na jugu do Plitvičkih jezera pa uz tokove Mrežnice i Dobre do Kupe.

To je bila Modruška župa koja se spominje po prvi puta 1163. god., a potom i u vrijeme osnivanja Krbavske biskupije 1185. god. Radi osobnih zasluga hrvatsko-ugarski kralj Bela III 1193. daruje župu Modruš sa utvrđenim gradom Tržanom Bartolu Frankopanu, time su Frankopani postali jedni od najuglednijih hrvatskih knezova.

Jedno od većih marijanskih svetišta u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bila je svakako i crkva Gospe od čudesa u današnjim Oštarijama. Godine 1450. ili 1451. knez Stjepan II. Frankopan, kojem je tadašnji ogulinski i oštarijski kraj pripao, dao je sagraditi veliku crkvu na brežuljku.

Uz crkvu, na poljani desetak kilometara udaljenoj od Modmša, Frankopani su vjerojatno namjeravali graditi novo upravno središte. Stjepan je u to vrijeme bio značajna osoba u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske, pa mu je takav društveni položaj, kad su turski upadi ugrozili Krbavu, omogućio premještanje biskupije iz Krbave u Modruš.

Zanimljivo da je Marijina crkva u Oštarijama od prvih početaka tj. prvih pisanih vijesti bila na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je ishodio preko krbavskoga biskupa Franje, da tadašnji papa Pio II. svojom bulom 1459. udijeli oštarskom svetištu papinske povlastice. U buli je zapisano:

«Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od čudesa, blizu mjesta Modruša u Krbavskoj biskupiji prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa, koja Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po. zaslugama iste Djevice Majke tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve, koji je u određene dane posjete.

A mi, potaknuti molbama vašega brata Franje, biskupa krbavskoga i ljubljenoga sina plemenitog Stjepana Frankapana, kneza i gospodara istog mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije dolaze k njoj radi pobožnosti, sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakoga mjeseca te na blagdane Prikazanja Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, za sada i na sve vjekove! Dano u Sieni 30. ožujka 1459., prve godine našeg pontifikata».

Crkva o kojoj je riječ, bila je reprezentativni spomenik srednjovjekovne, hrvatske, gotičke, crkvene arhitekture, tipa katedrale izvan Zagreba. Kad je riječ o njezinoj izgradnji, bila je podignuta od tesanog kamena dužine 60 metara i širine 20 metara, produžena svetištem veličine 25 x 11 m gdje je stajao oltar. Crkva je bila natkrivena visokim svodom. Imala je tri lađe međusobno odvojene mramornim stupovima ukrašenim kapitelima.

Toranj crkve bio je veoma visok. Na velikom oltaru bio je od drva izrađen i bogato pozlaćen kip Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, kojoj su koprenu s oba kraja držala po četiri anđela. U ono vrijeme bila je to jedna od najvećih i najljepših crkava u Hrvatskoj.

Kneza Stjepana (+1484.) naslijedio je sin Bernardin Frankopan, koji kao veliki borac za slobodu odlazi 1493. god. sa svojim četama na Krbavsko polje. Tog ljeta Modruš će zadesiti velika katastrofa. Turska vojska vraćala se iz ratnih pohoda u Kranjskoj i štajerskoj preko Modruša u Bosnu. Zapalili su i razorili do tada veliki i slavni srednjovjekovni hrvatski grad. Dio stanovništva se u zidinama utvrde Tržan spasio, a veliko mnoštvo, ako nije bilo ubijeno, odvedeno je u ropstvo. Bijaše to prestanak slave i veličine Modruša, a biskup se preselio u Novi Vinodolski.

A samo 70-tak godina od svoje izgradnje velebno i čudotvorno svetište Blažene Djevice Marije doživjelo je sličnu sudbinu 1521. i 1531. godine. Tih godina turske su čete zapalile i porobile cijelo selo. Zapalile su crkvu od koje su ostali samo vanjski zidovi.

Kad je Oštarska crkva 1521. spaljena, kip Majke Božje je prenesen u Trošmariju, mjesto 13. km udaljeno od Ogulina, kod Gojaka, kanio Turci nisu provaljivali. Od tada se Majka Božja štuje i u Trošmariji. Iako je Marijin kip kasnije bio vraćen u Oštarije, štovanje Majke Božje nije prestalo ni u Trošmariji. Tako porušena oštarska crkva stajala je oko 180. godina do kraja 17. stoljeća, kako je to očigledno iz izvješća ing. Pieronija iz 1639. godine o gradovima na granici prema Turcima.

Među zidovima porušene crkve haramije (vojnici) su bili sagradili drvene kolibe za svoje nastambe. Bio je izgrađen i drveni zatvoreni trijem iz kojega se moglo pucati na neprijatelja.Tako su Oštarije postale predstraža gradu Ogulinu i važna strateška točka u ovom dijelu Hrvatske.

Crkva je bila u ruševinama sve do 1688. godine kada je od svetišta bivše crkve sazidana današnja crkva.

Od nekadašnjih crkvenih lađa sve do danas ostala su četiri zida od tesana kamena visine do 8 m i dijelovi stupova, na kojima je nekada počivao svod crkve. Kroz jedna od trojih vrata ostataka drevne Crkve, kao sjećanje, simbolika i opomena treba proći da bi se ušlo u današnju Crkvu u Oštarijama. Od tada je vise puta poduzimana djelomična obnova svetišta.

Na obnovi crkve u prošlom stoljeću puno je učinio preuzvišeni Josip Pavlišić, koji je upravljao župama Oštarije i Ogulin u razdoblju 1955, do 1965. godine i istodobno bio pomoćni biskup senjsko-modruški. Povodom 500. obljetnice oprosta kojega je oštarskoj crkvi bio dao papa Pio II, 1959. god., čudotvorna Gospa i njezin sin Isus okrunjeni su krunama izrađenim po uzoru na krune hrvatskih kraljeva.

Kip Djevice Marije od čudesa nalazi se danas u središnjoj niši glavnog oltara. Kip pripada tipu Majke Milosrđa (Mater Misericordia, Maritel Madona). Marija svojim raširenim plaštem štiti puk, u lijevoj ruci drži malog Isusa, a desnom nikom pridržava rašireni plašt, na kojem su prikazani sićušni likovi muškaraca i žena, bogataša i siromaha, svećenika i kraljeva.

Godine 1986. riječka je metropolija organizirala slavlja povodom 800. obljetnice Krbavske biskupije. Završna proslava »Spomen godine« održana je u Oštarijama 22. lipnja, a predvodio ju je kardinal dr. Franjo Kuharić koji tom zgodom reče: »Doista, nakon duge, trnovite i mučne povijesti, koja je poput strašne oluje hujala ovim krajevima, opet smo ovdje kao živa Crkva sabrani da potvrdimo neuništivost vjere i života, koji Duh Živo tvorac oživljuje«.

Papa Ivan Pavao II je u prigodnoj poruci istaknuo da je »poznata sudbina Krbavske biskupije u sklopu crkvene povijesti hrvatskih krajeva«. Izaslanik dr. Delić prenio je poruku splitskoga metropolita, u kojoj je govorio o ruševinama Modruša i oštarskoj crkvi kao o hrvatskom »zidu plača«. Isto je tako »Gias koncila« u broju od 6. 7. 1986. cijelu proslavu nazvao »Cvijeće na hrvatskom zidu plača«. Naravno da se ta sintagma s pravom odnosi i na Modruš i na oštarsku crkvu Bazene Djevice Marije od čudesa i njezinih 550. godina patnji i razaranja i obnova.

Nakon što je hrvatski narod 1991. dobio slobodu i ostvario stoljetni san o svojoj državi, te poslije oslobađanja cjelokupnog hrvatskog teritorija 1995., katolička Crkva u Hrvatskoj je 2000. uspostavila i novu Gospićko Senjsku biskupiju kojoj svetište Gospe od čudesa danas pripada.

Crkva u Oštarijama je danas istovremeno Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetište Gospe od čudesa u kojem se svečano slave svi Manjini blagdani, a posebno svetkovina Marijina uznesenje kada se oko Gospe od čudesa okuplja mnoštvo hodočasnika. Zbog slavne i mučeničke povijesti, zbog ljepote i simbolike kipa Gospe od čudesa, kao i zbog sadašnjih potreba hrvatskog naroda koji je uvijek u Mariji pronalazio sigurno utočište i zaštitu, svetište Gospe od čudesa u Oštarijama svakako zaslužuje više pozornosti medu hrvatskim vjernicima. U osobnim i nacionalnim potrebama utecimo se Gospi od čudesa da majčinski bdije nad nama.

Svetište Gospe od čudesa u Oštarijama danas je dobro prometno povezano. Nalazi se 90 km od Zagreba, uz aulo cestu Zagreb - Split, niti l km od izlaza Ogulin - Josipdol Kroz Oštarije prolazi i željeznička pruga te se svakodnevno više vlakova iz Zagreba za Split i Rijeku tu zaustavlja.

Uz prethodni dogovor sa župnim uredom u Oštarijama hodočasnicima pružamo i mogućnost jednodnevne duhovne obnove.

  MOLITVA GOSPI OD čUDESA

(Da bi crkvena baština postala dio naše današnje duhovne stvarnosti trebamo je oživjeti u molitvi u osobnom odnosu s Bogom. To vrijedi i za pobožnost Mariji koju u Oštarijama štujemo kao dragu nam Gospu od čudesa. Zbog loga preporučamo vjernicima da u osobnoj molitvi po njenom zagovoru od Boga traže milosti i uslišanja. To mogu učiniti služeći se ovom molitvom jednostavno je moleći, ili u obliku devetnice. Ako netko obavlja devetnicu Gospi od čudesa preporučamo da uz ovu molitvu moli i krunicu te da ako je u mogućnosti ispovijedi se i pričesti.)

O blagoslovljena i proslavljena Gospo od čudesa, Majko Božja Marijo! Iako nedostojan stojim pred tobom, slavim i zahvaljujem Bogu što te oslobodio svake ljage grijeha. Ti si Božju Riječ neokaljana svim srcem primila, u krilu po Duhu Svetome začela, ostavši Djevica rodila si Isusa Krista i u njemu si njegovala početke Crkve. Ti koja u ruci držiš Spasitelja svijeta, koji te učinio našom Majkom, i zbog ljubavi koju si imala prema svome Sinu, svrni svoj milostivi pogled na mene i dragu nam Domovinu. (Oče naš, Zdrave Marijo i Slava Ocu).

O blagoslovljena i proslavljena Gospo od čudesa, Majko Marijo! Ti si po Božjem naumu i volji svoga Sina, kada je On otkupljivao svijet, podno križa Isusova stajala i tako postala dionicom njegove muke. Primila si Isusovu oporuku s Križa i sve ljude prihvatila za svoju djecu koja se Kristovom smrću rađaju na božanski život. Ti nisi osjetila boli dok si rađala svoga Sina u Betlehemu, a pod križem si podnijela preteške muke dok smo se mi rađali za nebeski život. Majko moja Marijo, pomozi mi milostivo "u svim mojim patnjama tjelesnim, duševnim i obiteljskim, pomozi mi da grijesima više ne vrijeđam Boga, nego da živim dostojno krsnog posvećenja, da potpuno i neopozivo pripadam Bogu. Majčinski pogledaj i na sve patnje naše Domovine, (Oče naš. Zdravo Marijo i Slava Ocu).

O blagoslovljena i proslavljena Gospo od čudesa. Majko Marijo! Ti si se bila pridružila molitvi apostola kad su čekali obećanog Duha Svetoga i postala uzor Crkvi koja se moli, Uznesena si u nebesku slavu i majčinski ljubiš Crkvu koja putuje svijetom prema nebeskoj Domovini dok ne svane slavni dan dolaska Gospodnjega. Ti si Kraljica svih svetih i anđela, a svojim majčinskim plastom dobrote i ljubavi štitiš sve one koji se tebi utječu. Brani me, štiti me, vodi me, pomozi mi u svim materijalnim i duhovnim potrebama, a na poseban način te molim za (izreci svoju nakanu), i za sve potrebe naše Domovine/Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu) O blagoslovljena i proslavljena Gospo od čudesa tebi predajem i posvećujem cijelo moje biće, život i smrt, moju obitelj i Domovinu. Daj da po tvome zagovoru i zaštiti slušam i vršim poticaje Duha Svetoga, daj da nasljedujem tvoj evanđeoski život i sretno dođem u Nebo. Amen.

Uslišanja i dobivene milosti po zagovoru Gospe od čudesa možete prijaviti na adresu župnog ureda, najbolje pismenim putem kako bi bili pohranjeni u ljetopise svetišta. Župni ured, Oštarije 7 - 47302 Oštarije, tel. ifax. 047/584 070.

Župi pripada i kapela sv. Antuna Padovanskog na glavnoj cesti, te kapela sv. Marka Križevčanina u Skradniku.

Adresa: Saborčanska 2, 47304 Plaški
Tel.: 047/573-353 Fax.: 047/801-783
Žk.: fra SLAVKO ANTUNOVIć
Nadmorska visina: 383 m. Podaci za 2007.: 1.105 katolika, (2.240 st.), 13 krštenih, 11 prvopričesnika, 29 krizmanika, 136 djece 1.-8. razreda, 7 vjenčanja, 6 umrlih, 311 obitelji (blagoslov)

  Srednjovjekovna katolička župa Plaški (Plas) ušla je 1185. u sastav tada osnovane Krbavske biskupije, što ukazuje na njenu još veću starost. Tu je riječ o civilnom upravnom području pa je moguće da je ondje bilo i više crkvenih župa. Iz poznatih dokumenata doznajemo za srednjovjekovnu župa sv. Stjepana.

U vrijeme kada se turska granica najdalje proširila na hrvatskom prostoru, Plaški je ostao bez svoga stanovništva. Početkom 17. stoljeća naseljen je pravoslavnim stanovništvom, što je obilježilo daljnju njegovu crkvenu i civilnu povijest. Ondje je osnovana pravoslavna parohija, a jedno vrijeme u Plaškom je bilo sjedište i srpsko-pravoslavnog episkopa.

Nakon što je turska granica odmaknuta i nakon što su se stabilizirale prilike, naseljavaju se i Hrvati katolici, ali su ondje dugo ostali u manjini. Ipak je i za njih ondje osnovana najprije samostalna kapelanija (1769.), a pred 200. godina (1807.) i župa, sukladno tadašnjim jozefinističkim normama o osnivanje župa. Ovdje, naime, nije bio presudan broj vjernika, koji je i dalje bio relativno malen, nego udaljenost od drugih katoličkih župnih središta.

Franjevci su trećoredci su upravljali župom 1939. - 1943. Župa je 1915. brojila 107 katolika, 1939. ih je oko 200, a 1974. oko 100. U Domovinskom ratu crkva sv. Ane ostala je čitavog krova i zidova. Inventar je nestao, a inače je bio siromašan. Pobunjenim Srbima je služila kao skladište granata pa ju je trebalo čuvati.

Župa Plaški zaživjela je nedavno novim životom kada je njeno područje naseljeno prognanim Hrvatima iz Bosne. Iako je dosta od onih koji su se ondje 1995. naselili otišlo tražiti nova boravišta, dosta ih je ostalo i možemo reći da Plaški više nije župa tek po imenu nego i u stvarnosti. U Plaškom stalno boravi svećenik koji sa odande upravlja drugom župom (Saborsko), dok je puno stoljeće, s kraćim izuzetkom u drugom svjetskom ratu, Plaškim upravljano iz susjednih župa.

Prvi svećenik koji je te novodoseljene vjernike ondje okupljao, bio je nedavno preminuli trapist o. Anlun Goričanec, koji je i sam bio izbjeglica iz banjalučkog samostana. Kada se on 2000. godine vratio u matični samostan, prihvatio se spremno teškog zadatka Zdenko Skender. Nakon kraćeg upravljanja, 2003. - zahvaljujući susretljivosti hercegovačke franjevačke provincije - dolazi u župu današnji župnik fra Slavko Antunović s pomoćnikom fra Robertom Jolićem. I ovim puteni izražavam zahvalnost kako Provinciji tako i redovnicima koji su prihvatili dolazak u tu župu.

U župi je 2006. bilo 1.086 katolika (305 obitelji), dok je žitelja 2.221. Djece od 1. do 8. razreda ima 119. Najvećim su to dijelom prognanici iz Banjalučke biskupije.

Iz Predgovora mons. M. Bogovića knjizi "Župa Plaški" (Plaški 2007., str. 7-9.)

 

Položaj i površina (iz knjige Župa Plaški)

Općina Plaški jedna je od šesnaest općina Karlovačke županije, smještena na njezinu jugu, koja zajedno s Gradom Ogulinom te općinama Tounj, Josipdol, Plaški i Saborsko čini ogulinsku regiju. Prostor općine izrazito je ruralnog karaktera i pripada području od posebne državne skrbi.

Općinu čine osam naselja: Janja Gora, Jezero, Kunić, Lapat, Latin, Međeđak, Plaški i Pothum Plaščanski. Najveće od njih, Plaški, općinsko je središte i ima najviše stanovnika. Smješteno je u Plaškom polju, sjeverno od Male Kapele, uz državnu cestu D42 Josipdol-Saborsko-Poljanak i željezničku prugu Zagreb-Split. Njemu gravitiraju ostala, pretežito ruralna naselja, i u njemu su smještene općinske institucije, osnovna škola, pošta, željeznička postaja, katolička i pravoslavna crkva.

Plaški geografski pripada Gorskoj Hrvatskoj, no nije ga moguće, prema uobičajenoj podjeli, smjestiti u Liku ili Gorski kotar. Smješten je u izdvojenoj cjelini, Plaščanskoj dolini koja čini južni dio veće, Ogulinsko-plaščanske udoline (zaravni). Udolina je omeđena s juga Malom Kapelom.

Južni dio općine je sastavni dio brdskog i brdsko-planinskog prostora južnog dijela Karlovačke županije kojega karakteriziraju rijetka naseljenost, višegodišnji depopulacijski procesi, iseljavanje stanovništva, napuštena sela, posljedice rata, nedostatak prometnih veza i slabo razvijena komunalna infrastruktura.

Površina cjelokupne općine je 157,52 km², od čega naselje Plaški obuhvaća 26,39 km², odnosno 16,8%. Naselje s najvećom površinom je Jezero sa 32,02 km² i čini 20,3% ukupne površine, dok najmanju površinu ima Lapat sa površinom od 4,37 km² odnosno tek 2,8%. Površina općine Plaški čini 4,3% površine Karlovačke županije.

Adresa: 47306 Saborsko 111
Upravlja: fra SLAVKO ANTUNOVIć iz Plaškog
Kapele: BD Marije na groblju.
Nadmorska visina: 612 m.
Podaci za 2007.: 470 katolika, (470 st.), 2 krštenih, prvopričesnika, 11 krizmanika, 21 djece 1.-8. razreda, 1 vjenčanja, 14 umrlih, 192 obitelji (blagoslov)

Korijeni župe sežu u 10. st. kad je naseljavaju Hrvati. Do 1154. nalazi se u sastavu Modruške županije unutar Krčke biskupije. Prema prvom pisanom dokumentu ovaj kraj 1449. postaje feudalni posjed Stjepana Frankopana Ozaljskog.U Urbaru modruškom iz 1486. spominje se Saborsko uz prikaz još 32 naselja modruške županije. Iz Urbara se doznaje da je na mjestu današnje novoizgrađene škole nekada bio frankopanski dvorac. U 15/16. st. župa je stradavala od Turaka. God. 1991. Srbi su 25 župljana mučki ubili, druge protjerali, a župnu crkvu i cijelo mjesto potpuno razrušili.
Na ruševinama stare crkve se 1726. počinje graditi župna crkva sv. Ivana Nepomuka. Župa 1790. broji 613 župljana, a spominje se i filijalna crkva posvećena Majci Božjoj. Nova crkva sv. Ivana Nepomuka blagoslovljena je 1864. Bila je izgrađena uz cestu kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Ovu crkvu su 12. 11. 1991. porušili pobunjeni Srbi. Oštetili su i spalili župni dvor koji je bio nasuprot crkve. Kamen temeljac za izgradnju nove crkve položen je 16. 5. 2001. Crkva je blagoslovljena 2003. godine. Župna kuća je 2006. obnovljena iznutra i izvana. Pored župne kuće se nalazi spomenik poginulim braniteljima. Križ na brdu i postaje križnog puta su postavljene 2006. godine.
Kapela BD Marije na groblju je iz 18. stoljeća. Godine 2008. joj je postavljen krov.

Adresa: Tounj 69, 47264 Tounj
Tel.: 047/563-168; 563-072
Žk.: fra SLAVEN MIJATOVIć
Kapele: Sv. Ivan Nepomuk
Nadmorska visina: 253 m.
Podaci za 2007.: 1.000 katolika, (1.070 st.), 26 krštenih, 16 prvopričesnika, 5 vjenčanja, 31 umrlih, 200 obitelji (blagoslov)

Tounj se spominje u pisanim dokumentima 1481. kao srednjovjekovni grad u vlasništvu Frankopana; od 1577. tvrđava je krajiške straže; danas su vidljive tek ruševine srednjovjekovnog grada.
Na mjestu današnje crkve bila je starija župna crkva čija se gradnja spominje nakon odlaska Turaka oko 1700. godine. Ista je 1827. obnovljena i dograđena, ali je zbog dotrajalosti 1895. srušena i zalaganjem tadašnjeg župnika Josipa Broza, na istom mjestu 1897. izgrađena je današnja crkva. Od one crkve iz 1700. ostao je zvonik koji ima spojni otvor sa novom crkvom.
Građevina je puna velikih lučnih prozora, raznih izbočenja i detalja. Arhiktet Bolle nadzirao je kompletnu gradnju i napravio nacrte za opremu, izuzev glavnog drvenog oltara koji je 1902. projektirao Stjepan Podhorsky.
Crkva je trobrodna građevina s križnim stropom oslonjenim na četverokutne stupove ugrađene u bočne zidove. Podijeljena je u pet segmenata, od kojih je završni suženi polukružni prostor i sakristija. Iza glavnog oltara je slika sv. Ivana dok krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajni oltari posvećeni su Majci Božjoj i Srcu Isusovom. Ulaz je ispod balkona s pjevalištem i orguljama. U blizini crkve je župni dvor iz 1824. god.

Adresa: Trošmarija, 47263 Gornje Dubrave
Upravlja: vlč. ŽELJKO KUTEN iz Lešća na Dobri
Nadmorska visina: 160 m.
Podaci za 2005.: 207 katolika, (209 st.), 4 krštenih, 6 prvopričesnika, 10 umrlih, 121 obitelji (blagoslov)

Crkva u Otoku na Dobri (današnje ime Trošmarija - izvedeno od njemačkih riječi "Maria Trost") sagrađena je na prostoru nekadašnjeg groblja. Prije ove crkve 300 m južnije postojala je stara crkva koju su Turci spalili u 15. stoljeću. Nova crkva je sagrađena i posvećena 1755., a 1766. je dovršen prezbiterij. Godine 1943. izgorio je župni stan, a novi je sagrađen 1964. zalaganjem biskupa Josipa Pavlišića. Crkva je temeljito obnovljena 2000. učešćem župljana, župnika vlč. Željka Kutena i iseljenika.

Na glavnom oltaru je kip Majke Božje s Isusom u naručju, sa strane su kipovi sv. Petra i Pavla. Lijevo u lađi crkve je oltar sv. Josipa, a desno je oltar sv. Ane. Iza glavnog oltara je sakristija. U crkvu se ulazi ispod pjevališta kroz masivni zvonik. Na stropu su pučke freske s prikazom četiri Evanđelista.

Ispod crkve, koja se nalazi na maloj uzvisini, podignuto je malo svetište Gospe Lurdske sa spiljom ukazanja i postajama križnog puta na otvorenom. Župna crkva BDM poznato je proštenište u koje dolazi veliki broj hodočasnika na «petrovsku nedjelju». Ovo svetište potpunim oprostima obdario je 26. 9. 1793. papa Pio VI.

Uredništvo: Građa za povijest mjesta i župe Trošmarija, (u: Glas župljana Leša i Trošmarije, travanj 2007.)
310 GODINA DOKAZANOG POSTOJANJA NAšEGA ŽUPNOG MJESTA - 200 GODINA DUšOBRIŽNIšTVA

- Prvi trag života na mjestu gdje je danas Trošmarija potječe čak iz pretpovijesnih vremena, iz tzv. "željeznog doba"
- Prvi put Otok (raniji naziv našega mjesta) spominje se prije 310 godina
- Današnji naziv, Trošmarija, službeno je uveden dvadesetih godina prošloga stoljeća, nakon nastanka ondašnje Jugoslavije

Teško je to s poviješću naroda, a pogotovo gradova i sela! Otkako je čovječanstva, ono se uvijek "motalo" svuda, ali najčešće na približno istim mjestima: tamo, gdje su bili postojaniji i bolji uvjeti za život. Ali točnije i podrobnije podatke gotovo je nemoguće prikupiti, ako znamo da je prva pismenost (bez koje nema prave, vjerodostojne povijesti) u Europi stara tek oko 2.000 godina, a ona prava pismenost (vezana uz štamparstvo) tek kakvih 400-tinjak godina. Ovaj uvod u razmatranje starosti i povijesti Trošmarije bio je nužan, da vas upozorimo na "teturavost" najstarijih zabilježaka o Otok u/Trošmariji, kao i na potrebu da se ta istraživanja nastave. Nadajmo se da će crkveni i građanski arhivi i nadalje, s vremena na vrijeme, izbacivati na površinu nove podatke o dugoj i časnoj prošlosti našega sela.

POVIJEST OTOKA / TROšMARIJE
Prema Urbaru Modruškom (aurbari supraštare zemljišno-posjedovne knjige i listine) Otok se u ponešto "zamumuljenom" obliku prvi puta spominje 1486. godine, dakle prije 520 godina. Ali taj podatak nažalost nije siguran, jer se sumnja da se možda odnosi na selo Sveti Petar.

PRAPOčETAK - U ŽELJEZNOM DOBU?!
1486. - Prema tom istom Urbaru u Trošmariji su živjele obitelji Malčić i Drašković koje su odselile u Ogulin (Urbar Modruški str. 83, godina 1486.). Također se spominje daje Otok (Suglice) bio već sredinom 17. stoljeća podijeljen na selo Otok i Trošmariju. Tu se spominju Jure Lipovšćak koji drži pola sela, a ostatak imaju Mate Tonković, Ive Pešić, Ivan Podgorac, Jure Podgorac i Mate Petrusić. Oni su bili obavezni davati određene daće. Na primjer od vina, desetinu od janjaca, pčela, prasaca i "svakojakoga žitka". Iz povijesnih nalazišta i istraživanja iz ranijih vremena imamo izvještaj u kojem se navodi arheološki lokalitet Trošmarija. Tu je već 1878. godine nađen grobni humak sa sadržajem iz Željeznog doba, sa sačuvanim metalnim dijelovima (kopce, kape, pojasi), prema kojima se može rekonstruirati i odjeća pa onda i način Života u ono vrijeme. (F.šaban: Izvještaj muzejskih povjerenika i prijatelja, Vjesnik HAD, VI/1902, str. 240).
1558. - Godine 1486. Urbar Modruški bilježi mjesto Suglice, a pisac Urbara Radoslav Lopašić citira popis crkava iz 1558. Ecclesia S. Martini in Zuglvese La-pidea habet Sepulturam, tamen est totaliter deserta. (Crkva sv. Martina u Suglicama ima zidove kamene, potpuno je uništena). Budući da nema potpunih dokumenata, pisac nije siguran radi li se to o mjestu Sv. Petar ili (kako sam navodi) Trošmarija, gdje je stara crkva i Popovsko selo, pak dalje oko Dubrava. 1620. - Tamo je oko godine 1620. bosiljevački vlastelin i ban Hrvatski Nikola Frankapan Tržački naselio Vlahe, žitelje pravoslavne vjere.

TKO SU VLASI?
Prema nekim tumačenjima to su doseljenici iz Bosne (pravoslavni, ali i katolici). Po drugima to su pastirski nomadi. Za domicilno stanovništvo oni su tuđinci. pridošlice, uljezi nedobrodošli. AH i u široj slavenskoj tradiciji postoji pojam Vlah: Poljaci i danas Italiju nazivaju Wloh, Talijane Wlosi. Za Bugare Vlasi su Rumunji. Za Srbe također. Za naše otočane Vlasi su ljudi s kopna. Za one iz priobalja Vlasi su oni iz Dalmatinske Zagore itd. Tu je i zagrebačka Vlaška ulica. Nailaze kao pastiri, ili pak izmiču pred Turcima iz kraja u kraj, sve do Dalmacije, Like i Kranjske. čak i neki povjesničari čine pogrešku kada sve pravoslavce u Hrvatskoj nazivaju vlasima. Danas se vlasima (malim slovom) nazivaju stočari koji su sa svojom stokom išli za boljom pašom iz jednog kraja u drugi.
1696. - Matica krštenih župe sv. Juraj Lešće na Dobri iz godine 1696. bilježi ove lokacije crkava:

DEVET CRKAVA ONDAšNJE ŽUPE LEšćE
1)    Blažene Djevice Marije u Otoku. U svojoj knjizi "Popis župa zagrebačke biskupije od 1334. godine" na stranici 438., pod rednim brojem 31. dr. Josip Buturac spominje "item sancti lacobi de Otok", dakle crkvu sv. Jakova u Otoku, a Otok locira kao "mjesto jugozapadno od Generalskog Stola". Dakle, crkva je, samo drugog titulara, postojala ovdje već davno prije.
2)    Blažene Djevice Marije u Graberku, drvena (l sat daleko). Danas je kamena.
3)    Sv. Ivana Krstitelja u Umolu, za koju se veli da će zamalo biti ruševina. Danas: kamena i to obnovljena crkva.
4)    Sv. Roka u Tomašiću, zatvorena po biskupu Benzoniju. Ne postoji više.
5)    Svih svetih u Lipi. Ne postoji više.
6)    Sv. Nikole u Lipi. U njoj je 22. VII. 1743. Benzoni posvetio lijep, elegantni, novi glavni oltar. Crkva je bila velika i lijepa. Irnala je i dva pobočna oltara: sv. Stjepana Prvomučenika i sv. Vida. Danas župna crkva.
7)    Sv. Mihovila Arkanđela u Erdelju; Benzoni ju je zatvorio jer je bila zapravo ruševina. Danas kamena crkva.
8)    Sv. Jurja pod Perjasicom (sub Periaszicza). Danas postoji, obnovljena je i restaurirana.
9)    Presvetog Trojstva u Mavrović Potoku - danas ne postoji.

Da ne ostanemo na pukom nabrajanju, kakvo je stanje bilo u prošlosti, recimo, makar to - bez upuštanja u pojedinosti - da osim dviju koje su već pred trista godina bile ruševne, sve druge crkve i crkvice i danas postoje i djeluju. To najrječitije govori o postojanoj privrženosti ovdašnjega naroda svojoj crkvi i brizi za održavanje i poboljšanje stanja crkvenih objekata, simbola i obilježja.
1768. - Dakle, već tada postoji crkva u mjestu Otok na Dobri. Crkvu i sva tri oltara u njoj posvetio je biskup Pio Manzador 25. kolovoza 1768. godine 1777. - U samoj crkvi postoji i danas inventar, tj. sakristijski ormar za čuvanje misnog i crkvenog ruha. Datira iz godine 1777. - kao i dvije ispovjedaonice klasičnog stila. One su ručni rad onodobnog nepoznatog majstora.
1780. - Po našem skromnom sudu ovaj je inventar u ono vrijeme očito donesen iz neke druge crkve, jer se već godine 1780. javlja u Trošmariji svećenik Juraj Vučić, kao svećenik dušobrižnik i tu djeluje deset godina (l780.-l789.), a potom je otišao za župnika u Erdelj (Generalski Stol). Iza njega dolazi domaći sin Vid Lipošćak. Prema knjizi Status Animarum (Stanje duša) Trošmarije iz 1700. godine vidljivo je daje rođen na "numeru" koji je danas u posjedu obitelji Rendulić. Ogromna je šteta što je čitava stranica te knjige istrgnuta, pa se pojedinosti ne mogu saznati. On je dušobrižnik od 1789. do 1807. Potom odlazi za župnika u Lešće gdje umire.

310 GODINA CRKVE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Nedvosmisleno je međutim pouzdan podatak iz već ovdje spomenute Matice krštenih župe sv. Juraj u Lešću na Dobri (iz 1696. g. - dakle prije 310 godina), u kojemu se pri nabrajanju crkava spominje (na prvom mjestu) crkva Blažene Djevice u Otoku. Mjesto se zove Otok jer ga optječe ponornica Dobra i potok Ribnjak (u spomenici župe izričito se spominje Otok na Dobri). Po crkvi će mjesto kasnije i dobiti ime Trošmarija (izvedenica iz njemačkog jezika).
Dakako, bogoslužje je i u tih (barem) stotinjak godina postojanja crkve BDM moralo postojati, ali o tome danas više podataka nema. Crkvu su očito gradili Frankopani, potomci Bernardina, jer je na glavnom oltaru grb te obitelji sa pelikanom nad tabernakulom. Kada je sagrađena crkva Blažene Djevice Marije točnog podatka nema, ali su vidljive tri etape gradnje. Prvo - svetište, potom - lađa i zvonik, te napokon - sakristija sagrađena u produžetku crkve. Uvidom u "Imovnik župe Otok na Dobri" možemo utvrditi i otkad potječu najstarije crkvene knjige.
1784. - 1790. Tako Matica krštenih započinje sa 26. lipnjem 1784., Matiea vjenčanih sa 22. studenim 1790., a Matica umrlih sa 16. siječnjem 1790. godine.

PRVO TROšMARSKO PROšTENJE PRIJE 216 GODINA
6. lipnja 1793. - biskup Senjsko-modruški ili Krbavski Ivan Krstitelj Ježić obavlja prvu kanonsku vizitaciju i podjeljuje sakrament sv. Potvrde za 97 krizmanika. Dakle, 1793. zabilježeno je prvo trošmarsko proštenje prije 216 godina. Naime, 26. studenog 1793. sv. Otac Pio VI. podjeljuje crkvi Majke Božje indulgentiae plenariae (potpune oproste), za dane prve nedjelje iza blagdana sv. Apostola Petra i Pavla (na ondašnju XVII. nedjelju poslije Duhova), a prečasni Biskupski ordinarijat 2. veljače 1794. to proširuje i na nedjelju iza blagdana sv. Bartola.
A tko sve dolazi na proštenja? Evo što o tome piše Spomenica: "K ovomu proštenju dolazi puk iz udaljenih strana Slunja, Cvitoviča, Ladjevca, Vališsela (današnji Cetingrad), Blagaja, Rakovice - dapače iz Bosne - kao šta iz okolice Bosiljeva, Generalskog Stola, Duge Rese, Bresta, Lešća, Tounja, Cerovnika, Josipdola, Modruša, Oštarija, Zagorja, Ogulina, Lukovdola, Tržića, Ud. Služe se sv. Mise, ispovijeda se i pričešća i treba liep broj braće svećenika da se može zadovoljiti duhovnim potrebama tolikih hodočasnika. Dapače i braća grčkoistočne crkve (pravoslavni) dolaze u ovo proštenište u velikom broju".
Otad Trošmarija sve do danas ostaje odredište hodočasnika ovoga kraja pa i širega prostora.

OD 1807. OTOKA NA DOBRI JE ŽUPA
1807. - Dvadeset godina kasnije, a točno dvjesta godina prije ovih današnjih dana, Otok na Dobri postaje 1807. g. župom, a Ivan Verbanec postaje prvim župnikom. I ostat će samostalnom župom koja ima svog svećenika gotovo stoljeće i po (do 1943.). nakon čega pa sve do danas jedan župnik vodi dvije župe, tj. Lešće na Dobri i Trošmariju.

TRI GENERALA RENDULIćA
1825. - Dana 6. ožujka blagoslovio je, dozvolom Prečasnog biskupskog ordinarijata, župnik Toma Ježić novo župno groblje na mjestu zvanom Tršišće. Prva je tu pokopana udova Kata Radočaj. Od znamenitih Trošmarinaca ondašnjeg vremena možemo spomenuti braću Rendulić (Luku, Filipa i Miku), generale vojske Austro-Ugarske monarhije. Oni su umrli u beču, ali nisu previše posjećivali rodni kraj.
Obnovljen župni stan, ustrojena škola 1887. - Renoviran je i opet župni stan. Zaslugom župnika Ignata Martinca ustrojena je škola i mjeseca studenog u župničkoj gospodarskoj zgradi - za to preuredjenoj - otvorena je naredbom Kraljevske zemaljske vlade, Odjela za bogoštovje i nastavu od 23. rujna 1887. broj 8840. Prije toga su djeca ove župe polazila školu u Dubravama i Lešću na Dobri. Od škole Dubravske odpala su ovoj novoustrojenoj školi sela: Maria Trost, Popovo Selo, Bartolovići i Mirići - od upravne obćine Dubrave; napokon selo Duga Gora od upravne obćine Generalski Stol. Od škole Lešće na Dobri odpala su ovoj školi sela Otok. Malik i Mateše.
 
Godine 1891. troškom Kraljevske zemaljske vlade sagrađena je nova škola. Gore spomenuti župnik Ignat Martinec bio je ovdje učitelj sedam godina. školski odbor mu tom prilikom izriče najtopliju zahvalu.
1888.    - Sagrađen most na Dobri.
1889.    - Izvedena cesta na Dobri i na Ribnjaku most od kamena sazidan.

STOGODIšNJICA PROšTENJA
1893. - Prigodom prvog velikog "Sbora" proslavljena je stogodišnjica ovdašnjih "Proštenja". Bijahu prisutni: Msgr. Mihovil Barilli, dekan i župnik slunjski, Franjo Fabek, župnik u Cvitoviću, Cvjetko Gruber, župnik u Lađevcu, Josip Nežić, župnik u Bosiljevu, Nikola Inrišić, kapelan u Bosiljevu, Anton Jagatić, župnik u Generalskom Stolu, Josip Broz(!), župnik iz Tounja, Ivan Janković, župnik iz Lešća, Josip Vukelić, župnik iz Lipe, Anton Milošić, župnik iz Modniša, Venceslav Pleše, kapelan iz Ogulina, Danijel Borović, župnik iz Cerovnika, Ivan štimac, župnik iz Oštarija i Ignat Martinec, domaći župnik.

KUćA ZAPALJENA, RASPELO UNIšTENO
1902.    -"U noći izmedju 27. i 28. prosinca - vlaška zlobna ruka - koja je i kapitana Lipošćaka kuću novu u Dubrava zapalila — jest razpelo na razkrižju cesta — upravo na barbarski način — iz zemlje izčupala — raztrgala — i sve skupa bacila u Dobru! Javljeno na sve strane - ali krivca ne moglo se naći!"

NA RIBNJAKU "ŽAGA" PA MLIN
1903.    - Odpočco vodenu pilanu (žagu) praviti na Ribnjaku g. Pavao Potiorck-Fischer, inžinir i veleposjednik iz Kranjske. Spomenica župe bilježi daje dotični bio veliki dobročinitelj mjesta, odnosno župe. Godine 1904. gradi novi most na Dobri, za koji je Vlada pripomogla sa 2.000 kruna. 1905. godine gradi cestu Ponikve-Severin. Zemljište i samu pilanu kupuje 1912. godine zadruga Rcndulić i na njenom mjestu podiže obični seoski mlin sa tri žrvnja. Drvenu kuću upravitelja pilane i radničku zgradu kupuje bosiljevački blagajnik Milan Dokmanović. Drugi radnički stan kupuje neki Tounjac.

NOVI KRIŽNI PUT I OBNOVA UNIšTENOG RASPELA
1904. - Dana 26. lipnja blagoslovio velečasni otac Gaudeus Gorše, franjevac iz Trsata, novi križni put u župnoj crkvi, dozvolom Prečasnog biskupskog ordinarijata u Senju od 21. lipnja 1904. godine broj 856. Iste godine, 21. kolovoza, blagoslovio domaći župnik Fran Starčević, poslije sv. mise, na novo proširenom groblju, križ na novo podignut (vidi godinu 1902.!!!), ujedno i raspelo. Križ je darovao g. Pavao Potiorck, veleposjednik i vlasnik pilane na Ribnjaku.

OTOK NA DOBRI I POPOVO SELO
1917. - Zakonom o nazivlju mjesta dobio je Otok općine Bosiljevo ime Otok na Dobri, dok je Otok na Dobri dobio ime Popovo Selo. Radi toga podnesao je župni ured u ime župljana te pučka škola predstavku na vladu da se naziv Popovo Selo dokine i Otoku na Dobri dadne drugo nazivlje. Povjerenstvo za nazivlje mjesta uvažilo je opravdane razloge u predstavci i predložilo župnom uredu da pristane te se Otoku na Dobri dade naziv Marijin Otok. Tijekom toga svjetskog rata nije ovo povjerenstvo ništa radilo te se predstavka još i danas nalazi neriješena, kako se razabire iz spisa broj 32/1915, broj 68/1915, broj 42/1916, broj 47/1916, broj 14/1917.

ZBRKA OKO GRADNJE MLINA
1921. - Počeli su graditi Ivan Hasan iz Otoka na Dobri, k.br. 116, te župnik Ivan Hajdin mlin šatri tečaja blizu mosta na Dobri na čestici top. broj 144 p.o. Popovo Selo, koja je čestica vlasnost zemljišne zajednice Popovo Selo. Prije nekih 40 godina već je na ovom mjestu postojao mlin kao polovni, čijim su vlasnikom bili nekoji kućni brojevi iz ovoga sela (Trošmarije). Mnoge su se zapreke stavljale sa strane nekih kućnih brojeva, da gornja dvojica podignu na onome mjestu svoj novi mlin, umišljajući si da njihovo pravo na ono mjesto nije utrnulo.
Mlin je prvi puta promljeo 13. ožujka 1922., a da do to doba nije dobio potrebite koncesije. Mlin je suvlasništvo župnika Ivana Hajdina i Ivana Hasana.
 
UMRO ZADNJI PONIKVANIN
1922. - Dana 14. veljače umro je u Ponikvama Mile Veljačić, zadnji župljanin koji je u Ponikvama stanovao. Kako njegov tako i još nekojih tamošnjih župljana posjed prešao je u ruke pravoslavnih, jer su vlasnici bili na žalost silno podvrženi piću.

HARMONIJ ZA CRKVENU SVIRKU
Iste godine ijedna glazbena vijest. Naime, pregledom ''Sporovoznog tovarnog lista" vidimo daje gospodinu Mihovilu Keretiću, učitelju u Otoku na Dobri na odredišnu postaju u Gornjim Dubravama stigao jedan sanduk u kome je bio - rabljeni glasovir (harmonium). Pošiljka je upućena 5. prosinca iz mjesta Kneginec, početna postaja Varaždinske Toplice, a u Gornje Dubrave je stigla nakon šest dana -11. prosinca. Cjelokupna "transakcija" prema tovarnom listu stajala je 96 dinara i 25 para.
Sve se to postiglo dogovorom župnika Ivana Hajdina i učitelja Kerctića da će potonji svirati nedjelom na župnoj misi. Je li tako i bilo, ne znam.
1924. - Nakon Prvog svjetskog rata, 1924. godine za vrijeme župnika Ignacija Oberstara završeno je potpuno samostalno djelovanje trošmarijske župe. Od tada pa sve do danas trošmarijsku i lešćansku župu vodi zajednički župnik sa sjedištem u Gorincima, odnosno u Lešću na Dobri. Dakako, obje župe nastavljaju svoj samostalni život. Uzroka tome je više: najprije staro jugoslavenska epizoda, zatim desetljeća komunističke mrzovolje i neprijateljstva prema vjeri (naročito) katoličkoj, a u zadnjih dvadesetak godina i zbog sve većeg iseljavanja i odumiranja stanovništva pa i pomanjkanja svećeničkog kadra. Nadajmo se boljim vremenima.

RAZBIJEN KIP SV. BERNARDICE
1936. - U noći 23. na 24. kolovoza našla se opet jedna zlobna ruka, koja je kip sv. Bernardice u Lurdskoj špilji bacila iz špilje te se kip, iako vrlo masivan i tek pred dvije godine novopostavljen, razbio. Istraga je bila, no bez pravoga rezultata, iako su ne samo katolici Otoka na Dobri nego i mnogi pravoslavci bili uvjereni o krivici one trojice iz Dubrava koji su prijavljeni. Nije im se moglo dokazati. Nakon II. svjetskog rata takva se sabotaža dogodila još dva puta, na žalost opet iz istih krajeva.

FRATAR POPRAVIO RAZBIJENI KIP
1937. - Da stvari, na sreću, ipak nisu tako crne pokazuje sljedeći podatak. Naime, iz Samobora te godine stiže fra Elekt, franjevac koji je i pravio kipove Majke Božje Lurdske i sv. Bernardice, te prošle godine razbijeni kip sv. Bernardice popravi "svim svojim znanjem, vještinom i strpljivošću".

KRONOLOšKI REDOSLIJED ŽUPNIKA TROšMARIJE
Još prije godine 1807. kada je osnovana župa Otok na Dobri, stolovao je tu svećenik Vid Lipošćak (1789.-1807.), a prvim župnikom imenovan je Ivan Verbanec (odnosno domaći sin Grabrka - Vrbanić), koji je župnikovao od 1.6.1807. do 24.9. 1807., a kao kapelan Grabrka je 1821. i umirovljen i brine samo o Grabrku sve do smrti. Od tada slijedi niz župnika koje donosimo u nastavku.
Juraj Radočaj, kurat (vojni svećenik)1807.-1813. imenovan je župnikom 1811.
Juraj Sabljak 1813.-1921.
Toma Ježić 1821.-1830. Umro u 43. godini života (1830.) i pokopan u župnom ovomjesnom groblju.
Simeon šuvarić 1830., kapelan ogulinski. Umro iste godine 26. veljače.
Nikola Carić 1830.-1834.
Grgur Franić 1834.-1837.
Jerolim Franić 1837.-1838. (administrator)
Mate Matasić 1838.-1847.
Ignat đantić 1847. Umro 1850. i pokopan u cimiteru kod crkve - ispred vratiju sakristije.
Josip Pipinić - administrator. Došao kao kapelan iz Lešća 1850., a 1856. otišao u Generalski Stol. Mirko Mareš 1856.-1858. (administrator)
Lovro Vrhovac 1858.-1867.
Ignat Perak- administrator-župnik od 1867.-l879.
Rajmund Vlašić 1876.-1876. (administrator)
Josip Britvec - administrator. 1879.-1882.
Ignat Martincc 1882.-1895. Za župu ovu veoma zaslužan - kako se vidi iz Spomenice. Imenovan kanonikom senjskim i ravnateljem biskupske kancelarije 1895. godine. Prepoštom i arhidjakonom "zbornoga kaptola riečkoga", te opatom sv. Jakova ad Palum imenovanje 1902. godine.
Mihovil Crnić - administrator 1895.-1897.
Fran Starčević 1897.-1905.
Ivan Hajdin 1905.-1924. "Napravi 1913. krasnu Ilirsku špilju, osnova! podružnicu Gospodarskoga društva, delovalo na općo zadovoljnost. "
Ignacij Obrstar, Slovenac 1924.-1925.
Josip Tamani upravitelj župe Lešće na Dobri, ovom je župom upravljao od 1925. do 1928.
Josip Kezele, kao upravitelj župe Lešće na Dobri primio i upravu župe Otoka na Dobri: 1928., a upravljao župom do 1938.
Vjekoslav Gržanić, kao upravitelj župe Lešćc na Dobri, upravljao ujedno i župom Otok na Dobri od 15.10.1938.
Mate Polić - župnik u miru - 1938.-1941.
Stjepan Gabrić 1941.-1943.
Antun Herljević 1943.-l948.
Petar Medved kao upravitelj župa Lipa i Lešće upravlja župom od 1948. do 1957. Kada se 1948. godine vratio iz partizanskog logora, javio se biskupu dr. Viktoru Buriću u Senj. Ovaj ga šalje dekanu u Ogulin, a iz Ogulina biva upućen u Trošmariju. Budući da je tamo srušen župni stan, neka ode do Lešća ili Lipe, pa gdje mu bude bolje -tu neka se smjesti. Sve što mora raditi je barem jednom mjesečno proći od Lipe do Trošmarije da ljudi ne zaborave kako izgleda katolički svećenik. No, Petar Medved je to činio pješice, u gumenim opancima, svake subote i nedjelje. čudno je da narod nije imao srca prevesti ga od mjesta do mjesta konjskom zapregom, a i danas se stariji svijet zna sjetiti njega i njegove vjerne službe. Ta je služba bila određena kanonskim zakonom Crkve koji propisuje dvije mise prije podne ijednu vecernjicu poslije podne u nekoj od župa.
Josip Pavlišić, pomoćni biskup, generalni vikar i upravitelj župe u Ogulinu. Upravljao excurrendo iz Ogulina župom Trošmarija od 1957. do 1960.
Franjo Horvat kao upravitelj župa Lešće na Dobri i Otok na Dobri upravu spomenutih župa Trošmarije i Lešće na Dobri primio 1960. "Upravu spomenutih župa primio sam kao mladomisnik, rođen u Brezničkom Humu, župa sv. Martin u Hrvatskom Zagorju. Ova je župa nakon ratnih rušenja obnovljena marom i zalaganjem Msgr. Josipa Pavlišica pomoćnog biskupa u Ogulinu koji je također ovamo po prvi puta u povijesti župe smjestio i časne sestre Presvetog Srca Isusovog iz Crikvenice i to č.s. Imakulatu Auguštin i č.s. Imeldu Zgela. Župni stan ove župe zapalili su partizani J944. kao i školsku zgradu. Oni su porušili i zidove oko crkve i župnog stana. Župni stanje iz temelja podignut 1960. zalaganjem gore spomenutog biskupa i župljana koji rade u Americi. Sabirnu su djelatnost u Americi pokrenuli g. Bartol Matešić, rođen u Maliku i gđa. Ruža Ka-pusta r. Matešić, a požrtvovan je bio i g. Mijo Vrbanić. Ovi su vrijedni Hrvati katolici sabirali novčanu pomoć kod ostalih Hrvata u cijeloj Americi, a sami su također uložili vlastitih novaca i truda. Neka im Gospa od Utjehe obilno uzvrati".
Juraj Petrović kao upravitelj župe upravlja Trošmarijom iz Ogulina excurrendo od 1969. do 1990.
Dr. đuro Puškarić upravlja župom iz Ogulina excurrendo od 1990. do 1991. Želio se osloboditi tereta župe Trošmarija i molio župnika iz Lešća da preuzme župu, o čemu je postigao dogovor s Ordinarijatom.
Don Željko Kuten rođen 9.10.1959. rodom iz Vrbovca, rođen u Zagrebu. Upravlja župom od 8.9.1991. i dandanas.
Uredništvo
 

Crkvu i župni stan Srbi su porušili 1943. godine
Upravlja: fra SLAVEN MIJATOVIć iz Tounja
Nadmorska visina: Tržić 251 m; Kamenica Tounjska 195.
Podaci za 2007.: 200 katolika, (210 st.), 4 umrlih, 60 obitelji (blagoslov)

Tržić (Tounjski) nalazi se oko 10 km od Kukače prema Slunju. Cesta kroz Tržić imala je veliki značaj u opskrbi kordunaških posada u vrijeme Vojne krajine. Župa Tržić je utemeljena 1807. godine. Danas se na uzvisini iznad ceste nalaze ostaci nekadašnje župne crkve sv. Mihovila Arkanđela sagrađene 1756. g. zalaganjem Kazimira pl. Müllera vrhovnog zapovjednika straže. Njezine dimenzije su bile 25x11 m. U II. svj. ratu granatirano je pročelje crkve, pa se srušio zvonik. Crkvu su tada popravili žitelji iz Kamenice, koja je zajedno sa selom Orljak bila u sastavu župe Tržić. Nakon pada Italije 1943. godine Hrvati su napustili Tržić, a Srbi su crkvu potpuno uništili tako da su ostale samo kamene zidine, dok je župni stan, prije toga neoštećen, srušen do temelja. Pokraj ostataka crkve nalazi se groblje.

Na području župe Tržić, u Kamenici Skradničkoj, 4 km od Tržića, oko 1970. godine izgrađena je nova crkva s istim imenom. Na obližnjem groblju dovršena je mrtvana (početa 2003. godine).

Adresa: Gornje Zagorje 10, 47307 Zagorje Ogulinsko
Tel.: 047/587-203
Žk.: vlč. ŽELJKO BLAGUS
Kapele: sv. Nikola T. (Kipac), S. Isusovo (Mijalić), G. Lurdska (Žaga), sv. Ilija (Pamerija), sv. Rok (Liščevka), sv. Nedjelja (Kaševari), Desmerice
Nadmorska visina: 364 m.
Podaci za 2007.:1.190 katolika, (1.196 st.), 17 krštenih, 16 prvop., 105 djece 1.-8. razreda, 13 vjenčanja, 18 umrlih, 365 obitelji

Zagorje je do 1789. pripadalo ogulinskoj župi. Pretpostavlja se da je prva crkva u Zagorju izgrađena još u 17. stoljeću, a druga je bila posvećena 1714. Srušena je zbog dotrajalosti 1837., te je 1839. izgrađena treća po redu.

Crkva sv. Jurja je velika jednobrodna barokna građevina s polukružnim svodovima koji su ukrašeni ornamentikom. Na svodu svetišta je freska s četiri evanđelista, Jaganjcem i Bogorodicom. Drveni glavni oltar je dao napraviti župnik Jagatić 1884. sa slikom sv. Jurja mučenika i kipovima sv. Petra i Pavla. U medaljonu u obliku četverolista je slika Marije Magdalene. Sa strane smještena su još četiri drvena oltara: Majke Božje Snježne, Sv. Vida, Sv. Antuna Padovanskog i Srca Isusova. Unutrašnjost je ispunjena slikama svetaca: sv. Leopold M., bl. A. Stepinac, sv. N. Tavelić i Mala Terezija, te bl. Terezije iz Kalkute. Fasada u potpunosti je obnovljena 2005./'06.

Kapela BDM u Kaševarima (kapela sv. Nedjelje) spominje se 1550. Obnovljena je 1835., te opet poslije udara groma sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zatim i 1991. godine.
Kapelica srca Isusova pri Mijaliću izgrađena je 1908. godine. Porušena 1958. prilikom izgradnje jezera Sabljaci. Nova i veća kapelica je izgrađena1995.

Kapela sv. Ilije na Pameriji je sagrađena kao spomen na tisućgodišnjicu krunjenja hrv. kralja Tomislava. Kapela je blagoslovljena 1925. godine, a iznad ulaza stoji ploča: «Uspomena tisućgodišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava 925. – 1925.».

Kapelica na Kipcu u Luketićima po svjedočenju žitelja sagrađena je prije I. svjetskog rata. Porušena je 1976. nakon što je u nju udario automobil. Ponovno je podignuta u jesen 1993. i posvećena sv. Nikoli Taveliću.

Kapelica sv. Roka na Liščevki u Veljunu iznad Rendulića je podignuta krajem 19. stoljeća. Poslije I. svjetskog rata kapelica je porušena, a na istom mjestu je 1996. podignuta nova kapelica.

Kapela Gospe Lurdske na Žagi smještena je pokraj izvora rijeke Zagorske Mrežnice u stijeni iznad ceste za Desmerice. Sagrađena je 1936.

U novije vrijeme radi se veća kapelica u Desmericama.